Braća Folić, Miročević, Bakrač, Brnović, Drobnjak, kasnije Petrovići, Burzanovići, pa Božovići… Svi oni ostavili su neizbrisiv trag u crnogorskom fudbalu, a u nekom periodu sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka svoj pečat udarila su i braća Kalezić – Zvonko i Vasko.
U rubrici “Gdje su i šta rade” danas razgovaramo sa starijim Zvonkom, legendom danilovgradske Iskre prije svega, ali i svojevremeno amaterskim reprezentativcem Jugoslavije – popularni Stari sa 66 godina i dalje dijeli lekcije na malom fudbalu. Čak i decenijama mlađima od sebe…
“Ne mogu bez fudbala da živim. Lopta mi je dala sve, obilježila život… Dejo Savićević mi je jednom prilikom rekao da nije vidio čovjeka koji više voli fudbal. Nisam u formi kao nekad, naravno, ali aktivan sam, mogu još”, kaže za Lobsport Zvonko Kalezić i nastavlja: “Jugoslavija je znala za moje turnire u malom fudbalu u Danilovgradu, taj teren je bio preteča današnjih balona, dolazili su crnogorski asovi, igralo se dan-noć… Sličnu priču sam napravio kasnije na Zabjelu, sada trenutno pravim i novi bazen – biće to nešto lijepo, zabava za sve generacije”.
FUDBALSKA FAMILIJA KALEZIĆ
A kada smo već pomenuli taj bratski dio ove interesantne priče – sa Vaskom ste često bili saigrač, dijelili dobro i zlo…
“Kao blizanci smo praktično. I on je bio dobar igrač, a i put nas je često vodio na istu stranu – od OFK Titograda, Budućnosti, pa Čelika, Trepče, Iskre“.
Vašim stopama nastavili su sin Vasko (nekadašnji igrač Mladosti, Budućnosti, Zete, Vojvodine…., sada internacionalc u Švajcarskoj) i bratanić Miloš (bivši vezista Budućnosti, Mogrena, Petrovca…, sada član Iskre)
„Fudbalska smo familija. Mislim da je moj sin, kako ga ja od milošte zovem Molka, mogao više, imao je tehniku i brzinu, ali ne i agresivnosti za današnji moderni fudbal. Igra još, neka gura, lijepo mu je u Švajcarskoj. Miloš je izvanredan šuter, kvalitetan vezista…“.
ZENICA NAJLJEPŠI DIO KARIJERE
Vratimo se na Vašu karijeru. Kao i za mnoge u tom periodu OFK Titograd i Budućnost su bili neki logičan početak za sve koji znaju fudbal…
„Prošao sam sve mlađe kategorije Budućnosti, igrao za prvi tim, bio naravno na kaljenje u OFK Titograd, tada filijalu, to je neki put koji smo svi prolazili. Taj Titograd sa Šanjom Ljumovićem kao trenerom, koji me je usmjerio, najviše doprinio da postanem igrač, mi je ostao u sjajnom pamćenju. Uvijek smo igrali dopadljiv fudbal, voljela nas je publika… Kasnije sam se vratio u Budućnost, želio da igram svaki meč u žestokoj konkurenciji, trener Spasojević nije mislio tako i eto – brzo smo se rastali“.
A fudbalsku sreću Zvonko je pronašao u srcu današnje Bosne i Hercegovine, tada jugoslovenskom radničkom gradu, koji je bio zaljubljen u fudbal.
„Zenica je najbolji i najljepši period moje karijere. Igrao sam odlično, ekipa se nakon prve godine u Drugoj ligi popela u elitu, svaki meč je gledalo po 20.000 ljudi, nevjerovatno kakva je to liga i država bila. I danas me se tamo sjećaju“.
POZOVI ZVONKA I ETO TE U JUGOSLOVENSKOJ ELITI
Iz Zenice put je Kalezića vodio u Novi Pazar, pa u Trepču, a onda u – čuveni Real sa Nišave.
„U Novom Pazaru sam odigrao dobru sezonu, sa Bajrom Župićem Ugljaninom, Gusinjcem, imali smo dobar tim, bili dugo u igri za plasman u elitni rang takmičenja. U Trepču sam otišao iz finansijskih razloga – taj novac koji sam dobio dolje na Kosovu, nisam mogao nigdje tada. Voljeli su me, ali sam brzo tražio jači izazov“.
I stigao je poziv čuvenog Miće Duvančića, koji je bacio u vratu i Deja Savićevića svojevremeno u Budućnosti.
<<<<< VREMEPLOV: Dejo uz Janovu pomoć posljednji put u “plavom” vrtio Zvezdu i “nebo se otvorilo”
„Strašno me je rastužila vijest o njegovoj smrti prije dvadesetak dana. Bio je sjajan tip. Zove me i kaže mi doslovce ‘Zvonko, dolazi u Niš, bićeš bolji od Sliškovića’. Druga liga, tim jak, pojavljuje se i Piksi tada. Iskreno – nije odskakao, bilo je tu boljih igrača, a znamo svi što je napravio kasnije. Odigramo odličnu sezonu, obezbijedimo plasman u Prvu ligu. Ostao sam još pola sezone, Niš je fudbalski grad, ali sam zbog nekog mimoilaženja sa trenerom Čolakovićem – odlučio da odem. Samo negdje da igram”.
Uslijedila je polusezona u Ivangradu (današnje Berane), pa odlična godina u Rudaru iz Prijedora, pa paraf na ugovor sa banjalučkim Borcem. I to svega nekoliko dana nakon što je tim sa Vrbasa šokantno kao drugoligaš osvojio Kup Jugoslavije (prim.aut pobjeda 1:0 nad Crvenom zvezdom u meču u kojem je Piksi Stojković sa penala panjenkom pokušao da izjednači, a Borčev golman Karalić mu uhvatio „živu“ loptu).
„Iskreno – privukla me je činjenica da će Borac kao drugoligaš igrati Kup kupova. Oduvamo Metalist kod kuće 2:0, ali Josip Kuže, koji je bio trener, nije adekvatno spremio revanš i mi izgubimo 4:0 u Ukrajini. Kasnije smo uspjeli da se plasiramo u Prvu ligu, veliki uspjeh je to bio, a ja sam sa trećim klubom nakon Čelika i Radničkog došao do elite. Možda sam bio talija svima“, uz osmjeh se sjeća Kalezić, koji je mislio da je te 1990. u 34. godini završio karijeru.
ISKRI SAM DAO SVE, A NIJE MI VRAĆENO NIŠTA
I bilo bi vjerovatno tako – jer je uslijedila skoro dvogodišnja pauza – prije poziva njegove najveće ljubavi, kluba iz njegovog Danilovgrada – Iskre.
„Bio sam igrač-trener pet godina, što je rijetkost i tada, da ne govorim u današnjem fudbalu. Za to vrijeme smo iz podsaveza došli do Druge lige, dakle četiri ranga takmičenja smo preskočili. Osvojili smo Kup Crne Gore 1994. godine, jedini u istoriji kluba koji slavi 104. rođendan, kažu mnogi igrali lijep fudbal… Sa 40 godina, sam vjerovao ili ne, a ima zapisano – postigao 36 golova kao vezni fudbaler“.
Iskri je dao sve, ali nosi žal i uvjeren je da mu nije vraćeno na pravi način.
“Nismo imali sređen teren, uslove, a imali smo rezultate. Bio sam sve u klubu, ostavio život tamo, kasnije i finansirao, ulagao u klub. Malo ko to danas cijeni i to mi smeta iskreno, a dolazili su svakakvi. Znao sam u oči da im kažem što mislim i u tako maloj sredini nekome to smeta. A ja ću uvijek biti takav, ne može Zvonko drugačije“.
Iskra je nakon godina uspjeha (plasman u elitu, pa plasman u Evropu) ove sezone ispala iz najjačeg crnogorskog karavana. Kalezić precizno „crta“ razloge.
<<<< GDJE SU I ŠTA RADE – Janko Miročević: Želio sam samo Budućnost, ništa me drugo nije zanimalo
<<<< GDJE SU I ŠTA RADE – Vladimir Racković: Puna Morača i odbojkaško ludilo? Nažalost, nikad više
„Kako se radi, tako se završi. Nema domaćih, lokalnih igrača u prvom timu, a naprimjer kadeti su prvaci Crne Gore. Zašto ne gurnuti sad tu djecu u prvi tim, raditi sa njima, pa da za 3-4 godine imaš odličan prvoligaški tim. Nisam loklpatriota, ali Iskra ne može da funkcioniše sa dva Danilovgrađanina u timu, kad bude 7-8 domaćih igrača, onda je to prava priča“, kaže Kalezić.
Nakon odlaska iz Iskre, Zvonko je kao trener radio u Zabjelu, Zeti, Mornaru i OFK Bar.
„Volio sam ofanzivan fudbal, pristalica sam presinga, gdje god sam radio to su bili zahtjevi. Dakle, može neko da nas dobije, nije problem, ali ne želim da mi niko uzme loptu i igra. Moraš natjerati protivnika da igra po tvome, to je cilj. Kao Gvardiola, koji je po meni najbolji trener svih vremena. U svakom od ovih klubova ostavio sam određeni pečat – ali nisam trpio nepravdu. Nisam mogao praktično da spavam tri dana posle poraza, a neko sve to doživljava olako. Zbog toga sam se posvetio malom fudbalu, to me ispunjava i igraću dok mogu. I preporučujem svoj djeci da igraju mali fudbal, jer su tu najbolje uči“, zaključuje Kalezić.
BUVAČ, VOŽNJA KOLIMA DO BANJA LUKE, GEGENPRESSING
Dok je nosio dres Borca Zvonko Kalezić je poseban odnos imao sa Željkom Buvačem. Bivši pomoćnik Jirgena Klopa bio je nezamjenljiv šraf u Borčevoj veznoj liniji s kraja osamdesetih.
„Igrali smo zajedno u Rudaru iz Prijedora, pa u Borcu. Godinu dana sam ga vozio iz Prijedora u Banja Luku, družili smo se. Tada smo imali jedan dogovor – ako nekad postanemo treneri, forsiraćemo presing, naše ekipe biće prepoznatljive po tome. Ja sam uvijek volio taj stil igre, pokušavao sa našim ekipama tako da igram, a Željko je u saradnji sa Klopom stigao do evropskih visina zahvaljujući takvom razmišljanju. Borusija Dortmund, pa Liverpul su bili poznati po tom gegenpressingu“.
DEJO JE BIO BOLJI OD PIKSIJA
Zvonko Kalezić je bio u generaciji prije Dejana Savićevića u OFK Titogradu i Budućnosti, ali odlično je upoznat sa svime što je popularni Genije radio na terenu. Toliko da nema dilemu kada poredi njega i Dragana Stojkovića sa kojim je dijelio svlačionicu u Nišu, na početku Piksijeve karijere.
„Piksi je bez dileme dao više raprezentaciji, te mečeve na Svjetskom prvenstvu u Italiji svi pamtimo. Ali, ako govorimo o majstorstvu, ne mogu uopšte da ga poredim sa Dejom. To što je Dejo mogao da napravi u trenutku sa loptom, to se ne gleda često ni danas, a ne tada. Klasa. Da ne govorim da je Dejo imao mnogo bolju klupsku karijeru“, kaže Zvonko.
