Fudbaleri Budućnosti bili bi osvajači Kupa Jugoslavije 1977. godine, ali se u Beogradu ispriječio maksimalno inspirisani golman splitskog Hajduka Ivan Katalinić. Navršava se 46 godina od spektakularnog finala koje je riješeno nakon produžetaka pobjedom dalmatinskog tima – 2:0.
U razgovoru za LOB SPORT, nekadašnji gorostasni napadač Budućnosti Mojaš Radonjić, koji sada obavlja funkciju direktora Kancelarije za razvoj omladinskog fudbala u FSCG-u, prisjetio se finala i svoje velike šanse…
<<< VREMEPLOV: Za ponos i suze podgoričke Budućnosti
“Sjećam se da je bilo oko 60-70 hiljada gledalaca. Hajduk je bio jedna od najboljih ekipa Jugoslavije u to vrijeme, ali mi smo za 90 minuta defnitivno bili bolji, imali smo konkretnije šanse. Jednu Tonko Miročević, a drugu ja. Ivan Katalinić je tada meni odbranio strašnu šansu, ali lopte su bile teške u odnosu na današnje, u ovo vrijeme, taj moj šut bio sigurno bio gol. Na kraju, igrali su se produžeci gdje su oni bili bolji”, poručuje nam 74-godišnji Cetinjanin.
A, da li Splićani u produžecima bili bolji ili su potegli za čarobnim žutim napitkom? Da li je to mit?
“To je bila priča. Tada nije bilo sve moderno kao danas, nije bilo kontrole. Drugačija kultura življena je bila, igrači Hajduka imali su iskustva igranja po Evropi. Uglavnom, konzumirali su nešto žute boje, nijesam siguran da li je nešto bilo u toj tečnosti, ne mogu da pretpostavim. Oni su objektivno bili bolja ekipa od nas, ali smo mi u tom meču više pokazali”, tvrdi Radonjić.
Mnogo puta od sagovornika tražimo da podvuku paralelu između nekadašnjeg jugoslovenskog i sadašnjeg klupskog fudbala u Crnoj Gori i regionu. Radonjić, bivši golgeter Budućnosti, Lovćena, Sutjeske, atinskog AEK-a, tvrdi da tu nema dovoljno činjenica za upoređivanje.
“Sve se promijenilo. Tada velika država, kvalitetnija liga, gdje ste morali da budete mnogo dobri kako bi opstali, a Budućnost je opstala 20 godina. Nemoguće je upoređivati tadašnje interesovanje, publiko, kad sam se poslije utakmice vraćao na Cetinje putovao sam nekoliko sati, bile su nevjerovatne kolone, a danas to niko ne gleda, sem uža rodbina i šaka vjernih navijača”.
