Sport je oduvijek zauzimao posebno mjesto kod ljudi jer je sport najveća inspiracija i simulacija života.
Kroz sport se, bilo kao akter ili posmatrač, upoznajemo sa usponom i padom, pobjedom i porazom, uspjehom i neuspjehom, upornošću i odustajanjem, timskim ili pojedinačnim djelovanjem… Sve to staje u jednu riječ – ambicija. I upravo je ona zaštitni znak svih mogućih sportova na svijetu. Bez nje, sve je suvo i bezukusno, bezlično i bezbojno, ma kakva ta ambicija bila, od rekreativne do krajnje profesionalne.
Istina je da se kroz godine i decenije sport sve više razvijao. Istina je da je novac mnogo štošta na tom putu uslovljavao. Međutim, on nikada nije bio prioritetan u svijetu sporta, a sada praktično, svakim novim trenom, iz minuta u minut, postaje njegov – vladar.
Naravno, govorimo o zemljama u kojima su određeni sportovi odavno probili balon, dok na sve više strana polako duši njegova čista misija i pretvara se u puke brojke sve većeg dostignuća, a u biti – propadanja.
Ne brinimo, tu ne spada Crna Gora. Ona je posebna priča u svim svojim sportskim porama. Nekada je to čista romantika, a nekad brutalna i tužna svakodnevica.
Kada je Evropa u pitanju, fudbal je sport koji mobiliše mase, pruža priliku svim staležima da sanjaju i svoje snove ostvaruju. Ne (samo) na bankovnom računu, već u onom iskonskom, sportskom i rezultatskom smislu. Osvojiti (svoju) nacionalnu ligu, dokazati se u tuđem dvorištu, pa otvorenih očiju sanjati Ligu šampiona i pehar s ušima, a o Zlatnoj boginju Mundijala i da ne pričamo… To su ambicije na kojima su odrasle generacije, bilo da su direktno lovile pomenute snove ili se kroz navijačku strast sa tim poistovjećivale. Jednostavno, one su maštale….
A što je život, pa i sport, bez mašte i uspomena svih vrsta.
Uvijek je u sportu, konkretno fudbalu bilo novca. S godinama je on probijao granice, ali je sada došao do tačke kada su brojke i novčanice prioritetne i apsolutno dominantne. Primjer, nekada se o transferima igrača govorilo najprije iz aspekta kvaliteta, sportskog plana i kako će sve to izgledati na travnjaku, a sada je najvažnija rečenica prelaznog roka koliko je ko potrošio novca, jer se time negdje (o kako pogrešno) mjeri i određena moć…
Da novac diktira sve demonstrirao je itekako uticajni Kristijano Ronaldo. Otišao je u Saudijsku Arabiju, u anonimni Al Nasr. Za njim su potrčali te i dalje trče brojni fudbaleri, koji su svoju sportsku ambiciju zamijenili za milione, a koje su tokom karijere itekako zaradili.
Za njima idu i svjetski mediji ili oni koji glume da to jesu. Sve zarad uticaja, a uticaj najčešće vodi do izvora novca. I nije više važna tradicija, nije ni ambicija, tek samo novac koji guta sve pred sobom. O moralnosti cifara koje sportisti zarađuju, istovremeno glumeći zabrinutost za gladnu svjetsku djecu, nekom drugom prilikom. Na tom polju oni nisu prvi, već samo slijede one ispred sebe.
Svi prethodni redovi izazvani su sagom Kilijan Mbape. Fudbalera, koji zaista igrao jako dobro i koji je (pre)cijenjen. No, kad je svjetski rekorder Nejmar (222 miliona eura), onda sve ostalo djeluje sasvim pristojno. Nego, vratimo se Francuzu, kamerunskih korijena, koji je tu zemlju nedavno posjetio i tamo igrao košarku, družio sa lokalnom djecom…
Cijela fudbalska planeta zna da će, prije ili kasnije, Mbape zaigrati za klub koji sanja od djetinjstva – Real. I to je fakat. Jedini se s tim ne miri PSŽ, odnosno njegovi katarski emisari, naviknuti na apsolutnu dominaciju posljednjih decenija, odbijajući da prihvate činjenicu da njihov novac ne može da kupi baš sve i svakoga.
U redu, Mbape je sa njihovih slavina do sada obezbijedio vjerovatno dvocifren broj porodičnih generacija. No, uprkos tome on želi da ide dalje i igra na najvećem nivou. Želi da osvoji još po koje Svjetsko prvenstvo, iako je jedno pokorio 2018. u Rusiji, a onda mu u finalu narednog ni het-trik nije pomogao. Sanja da izjednači jedinstveno dostignuće Pelea, koji je tri puta osvajao Mundijal i podizao Zlatnu boginju pred očima cijelog svijeta. Niko, nikada nije potezao pitanje koliko slavni Brazilac ima novca, već što je to po čemu je originalan, najbolji i prepoznat i u najmanjem selu na zemaljskoj kugli.
Dalje, Mbape, osim novca koji će svakako zaraditi, želi da osvoji, recimo – Ligu šampiona. Prvi put u životu. Neki su “klempavka” podizali i po 5-6 puta, a on nijednom do sada. Jedno finale je već izgubio. Želi da osvoji Zlatnu loptu za najboljeg fudbalera planete. Jednostavno, želi sportski uspjeh i to je ambicija kojoj smo posvetili cijeli ovaj tekst, a on je (ne)svjesno postao njena posljednja brana u svijetu poludjelom brojkama.
I nije ovdje u pitanju Mbape. U pitanju je sportista.
Da je vraški teško čuvati zdravu ambiciju pokazali su gotovo pa svi relevantni fudbalski i nefudbalski akteri, koji su prethodnih dana gotovo prisiljavali Mbapea da prihvati milione i kamione od arapskog kluba i svoju karijeru, zarad bankovnog računa, pospe po njihovim pustinjama. Sve kako bi pao neki rekord današnjeg vremena, a koji se ne tiče niti terena, niti borilišta.
Javile su se i NBA zvijezde, ne vjerujući da fudbaler neće ni da pregovara sa čelnicima, koji su uzalud doletjeli u Pariz. Gledajući i slušajući košarkaše iz najjače lige na svijetu, stiče se utisak da oni tamo igraju za kikiriki, pa bi objeručke prihvatili da najveću sportsku scenu zamijene za vještačke zlatne kaveze.
Zato, primjera radi, Stef Kari ili Nikola Jokić posjeduju što oni nikada neće. A nije (samo) šampionski prsten. Ako malo bolje razmislite – razmjećete.
Na sreću, Mbape razmišlja drugačije. Još uvijek kao nekada prosječni sportista-sanjar, koji ima pravo da, tokom kratke karijere, pokuša da ostvari ambicije i kroz te kapije uđe u istorijske knjige, a time i postane inspiracija za one koji dolaze.
Posljednja brana.
Naravno, napadač nije jedini. Ovih dana kruži video Karlosa Alkaraza kada je imao 12 godina. Kaže, sanja da osvoji Rolan Garos i Vimbldon. Želi da igra kao Rodžer Federer. Španac danas ima 20 godina, osvojio je Vimbldon, a prije toga US Open, dok je u Parizu (gle sudbine) najdalje stigao do polufinala, ali nastaviće da pokušava i da lovi taj, po njega poseban trenutak.
Alkaraz je odrastao gledajući sportske primjere poput pomenutog Fedeksa, Novaka Đokovića, Rafe Nadala, a oni probijali granice odrastajući uz Pita Samprasa, Andre Agasija… Isto je u fudbalu, košarci, Formuli, Moto GP-u…
Uprkos vlažnim snovima svjetskih moćnika da novcem kupe i ono što se kupiti ne može, dobro je s vremena na vrijeme podsjećati na sportske primjere. Ljude, neopisive ambicije koji kroz nju čuvaju čaroliju i nadmetanje.
Jer, samo se tako ostaje upamćen i sportski pozlaćen.
Zato, čuvajmo vrijednosti koje sport sa sobom nosi. Jer, one nemaju cijenu.
