Pouzdani izvori tvrde da je Mirku Vučiniću pala vilica kada je vidio, Nikišćaninu do tada nepoznatog momka, kako na treningu fudbalske reprezentacije Crne Gore sa lakoćom “gužva” loptu uz prefinjenu tehniku i osjećaj za igru. Lider i kapiten Budućnosti Petar Grbić tvrdio je da u karijeri nikada nije vidio, žargonski rečeno, tako “namazanog”, a mladog igrača. Jednostavno, Dušan Bakić je momak koji ima fudbal u malom prstu.
Dječak koji je gurao loptu ispred ulaza zgrada kultnog (i po mišljenju mnogih najljepšeg) podgoričkog naselja Blok 5 izrastao je u zvanično najboljeg fudbalera bjeloruskog prvenstva, u šampiona, standardnog reprezentativca, a suštinski i karakterno uopšte se nije promijenio. I dalje je ostao onaj Dule iz Bloka, koji svaki trenutak slobodnog vremena koristi za druženje sa prijateljima iz djetinjstva koji su mu mnogo pomogli da postane ono što je danas.
Poslije dugog posta, tumaranja lavirintima Bjelorusije, Dinamo Minsk je konačno raskrčio put do trona gdje mu je i mjesto. Poslije 19 godina, nekadašnji prvak bivšeg SSSR-a opet je na vrhu bjeloruskog prvenstva, a glavni protagonista dugo čekane žurke u glavnom gradu Bjelorusije upravo je 24-godišnji ofanzivac iz Podgorice – Bakić je nosio Dinamo do titule.
“S obzirom da sam uspio u tome čemu sam stremio sve ove četiri godine, jako sam zadovoljan. Bio mi je cilj da se dokažem u tom prvenstvu. Igrao sam uvijek na pobjedu i želio da budem dio tima koji će se boriti za prvo mjesto. Imali smo odličan tim, najjači u prvenstvu, držali smo prvo mjesto konstantno i zasluženo podigli pehar. Ekipa je dosta imala samopouzdanja. Vjerovala je u mene. Ove godine se sve poklopilo. Poslije 19 godina Dinamo je prvi, a najveći je klub u Bjelorusiji. Dugo je bio u rezultatskoj krizi, nije uspio da se nosi sa BATE-om koji je 15 sezona bio šampion. Ove godine bili su slabiji i mi smo to iskoristili.”
Košarkaškim vokabularom Bakić je u nedavno završenoj sezoni imao “dabl-dabl” učinak. Postigao je 15 golova, uz 13 asistencija.
“Uživao sam na terenu. Dosta toga zavisi od trenera koji je imao mnogo povjerenja u mene. Moram priznati da sam imao svu slobodu na terenu i u svlačionici. Bio sam važan faktor i to dosta pomaže igraču, kad osjeti podršku trenera u vidu da ima slobodu da radi ono najbolje što zna. Udarna je ovo sezona za mene.”
Bjeloruska liga ne vrvi od fudbalskih majstora, ali je riječ o šampionatu koji ima mnogo izjednačenih timova. Fizički je izuzetno zahtjevna, uvijek se igra na ivici prekršaja, a kada ste u klubu reputacije Dinama, rival je spreman na sve načine da opstruira igru kako bi sačuvao mrežu netaknutom. Ipak, brojni fudbaleri iz Crne Gore, Srbije i Hrvatske svoju fudbalsku sreću pronašli su u Istočnom bloku…
“Ima dosta Balkanaca na tom podneblju. Rusija, Bjelorusija, Ukrajina, Kazahstan…To je maltene isti način i princip liga – sovjetski. Liga je nevjerovatno fizički teška, svi štoperi su jaki – svaki je preko 190 centimetara. Teško je igrati. Protiv Dinama su svi igrali konzervativno, zatvoreno i često smo se mučili dok probijemo defanizivni zid protivnika. Vole Balkance, ko god da je pošao, a da je tehnički dobar zadržao se. Cijene takve igrače, koji su prošli kroz dobru školu.”
A, sada da porazgovaramo o podgoričkom Bloku. Tu će Dušanovo srce i duša ostati zauvijek…
“Ovdje sam se rodio i podigao. Kad dođem na odmor, svaki dan sam ovdje. Poznajem sve ljude. Mnogo smo igrali fudbala na ovim livadama. Bilo je mnogo talenata u Bloku. Dan danas sretnem neke ljude i bude mi žao što su završili sa fudbalom, što nijesu napravili karijere, već promijenili interesovanja. Ovo je moja kuća i volio bih da se vratim. Volim da šetam Blokom, da vidim drugove sa kojima sam se podigao iz Plavih i Zelenih zgrada. Volim Podgoricu, ali mnogo više volim Blok. To se generacijama prenosi kod stanovnika ovog kvarta. Dan danas je tako…”
Prvu loptu je šutnuo u Bloku, a fudbalski se opismenio u školi Budućnosti pod uvijek budnim okom učitelja danas mnogih fudbalera – Janka Miročevića. Za prvi tim debitovao je kod Vladimir Vermezovića, a nakon odlaska nekadašnjeg defanzivca Partizana situacija za Bakića postala je komplikovana.
“Treba sam da debitujem kod Dragana Kažića, ali sam na treningu slomio ruku i morao sam da pauziram. U međuvremenu, došao je Vermezović i zimske pripreme koje sam odradio u Antaliji su mi i danas najbolje u karijeri. Bilo je emocija, prve pripreme, dijete sam bio i nosila me nevjerovatna želja. Debitovao sam protiv Titograda i odigrao dobro, pa ubrzo postao i starter.”
A, ova priča o “namazanom igraču” – istina je?
“Ha-ha-ha. Mnogi su me stariji igrači kritikovali, ali i govorili da imam taj sportski bezobrazluk. Nikada nijesam vrijeđao na terenu, niti imam tu želju jer sve igrače, a pogotovo starije, volim i poštujem. Ali, vodim se logikom kad igram protiv nekoga ne gledam da li je protivnik stariji ili mlađi. Sve što mogu uradiću. Ako leži protivnik, proći ću ga, pokušaću da postignem gol. Neću mu pomagati, takav sam kakav sam – zato svi to pričaju o meni. To je valjda i neka odlika napadača.”
Međutim, Budućnost nije ima strpljenja za fudbalera koji je za nacionalni seniorski tim debitovao u novembru prošle godine.
“Bio sam kapiten mlađih kategorija kod trenera Janka Miročevića. I sve se odvijalo po planu, stigao sam u prvi tim. Međutim, promijenila se uprava kluba. Došao je sportski direktor Zvezdan Milošević i sadašnji trener Mladen Milinković. Došli su pri kraju sezone i Milošević mi je rekao da ne računa na mene i još par mlađih igrača poput Roganovića i Sekulića…Rečeno nam je da će doći pojačanja iz Srbije – nijesam imao problema sa tim, dok nijesu tražili da idem na dvojnu registraciju i igram Drugu ligu.”
A, onda je ključan potez povukao nekadašnji čelnik podgoričkog kluba…
“Nijesam to prihvatio i tražio sam da idem iz kluba. Tu je bilo problema, ali srećom je bilo ljudi u klubu koji su mi pomogli poput Nemanje Ivanovića – on je uticao da mi se izađe u susret i kao izvršni direktor pomogao da mi klub ne pravi probleme oko odštete. Šta bi bilo da nije bilo njega ne znam, ali na njegovu odgovornost su me pustili. Mogu reći da je to bio pravi potez, što sam otišao. Bilo mi je teško, Podgoričanin sam i neko ko se podigao u tom klubu, ali morao sam da odem i da to prihvatim. Uz podršku porodice sam uspio.“
I dalje kao tinejdžer, takozvano blokaško dijete, toplinu porodičnog doma zamijeniti hladnom Bjelorusijom nije bilo lako. Bakić je 2020. potpisao za Energetik.
“Otišao sam u klub koji razvija mlade igrače. Sportski direktor je bio Vitali Rodionov koji je u top 3 fudbalera Bjelorusije – najbolji strijelac lige i BATE Borisova. On me doveo. Imali smo dogovor da odigram pola godine i da pređem u jači klub. Trebao sam da idem u BATE, ali nije došlo do dogovora. Energetik nije finansijski jak i nijesam razmišljao o novcu, već sam htio da igram, znajući da ako se pokažem – dobiću šansu i priliku za nečim boljim. Početak je bio loš. Nijesam želio da živim u studentskom domu, već u stanu. Bilo je komplikacija, ali se sve završilo. Tim je bio jako mlad, ali sam se brzo uklopio i počeo dobro da igram.”
U protekle četiri godine Bakić je konstantno dobrom formom i odličnim statističkim brojkama stekao status najboljeg fudbalera bjeloruskog šampionata. Sve je to pratio sada bivši selektor Crne Gore Miodrag Radulović i u velikoj konkurenciji napadača poput Stevana Jovetića, Stefana Mugoše, Nikole Krstovića, Milutina Osmajića, pronašao mjesto i ustupio minutažu Bakiću.
“Kada sam dobio poziv to je nešto, glupo je pričati, jer svi kažu, ali stvarno je tako – ispunjenje snova. Svako hoće da igra za omiljeni klub i svoju državu. Velika je čast igrati za svoju zemlju i san nam je da je odvedemo na veliko takmičenje. Taj poziv mi je uticao na samopouzdanje. Igrao sam još bolje u klubu i ušao sa velikim samopouzdanjem u sljedeću sezonu. Rekao sam selektoru da taj pvi razgovor sa njim nikad neću zaboraviti i taj debi protiv Slovačke u kojem sam mogao da postignem gol, ali mi je Martin Dubravka odbranio šansu.”
Nekada je, poput današnjih mladića po završetku utakmice čekao na istočnoj tribini podgoričkog stadiona reprezentativce, dozivao Vučinića i Jovetića za dres i fotografiju, a danas sa velikanima crnogorskog sporta dijeli svlačionicu. Fudbal piše bajke…
“Stevanu sam rekao da mi je bio idol. Mirko, Kaka i on. Pod Goricom me otac odveo na prvu utakmicu protiv Mađara i od tada, dok nijesam otišao u Bjelorusiju, nijesam propuštao mečeve reprezentacije. Imam mnogo fotografija sa Mirkom i Jovetom.“
Šta ti je rekao Stevan po dolasku u nacionalni tim?
“On svima nama daje posebnu snagu. Lider je i kapitenski gura ekipu. Uvijek skida pritisak sa tima i spreman je da porazgovara sa mladim i novim igračima u reprezentaciju. To je bio i slučaj sa mnom.”
A, Mirko?
“On prije i poslije utakmice daje savjete koji mnogo znače. Ukazao mi je pažnju na neke fudbalske stvari koje mi nikad niko nije rekao u karijeri. On to nevjerovatno primijeti. Zato je i bio takav napadač – vidi što drugi ne vide. Mirka treba slušati i raditi to što ti predoči.”
Bjelorusija je arhivirana, kao lijepo sjećanje i mjesto gdje je Dušan Bakić uspio da preboli odlazak iz Budućnosti, a kvalitetom dokaže da vrijedi više od crnogorskog šampiona i Dinama iz Minska. Uz status standardnog reprezentativca, vrhunske brojke i breme šampiona, vrijeme je da 24-godišnji napadač napravi najveći iskorak u karijeri.
“Završila se sezona kako sam htio. Ušao sam u istoriju kluba kao najbolji strijelac Dinama. Prošle godine sam bio najbolji igrač, vjerovatno ću biti i ove. Istekao mi je ugovor, pozdravio sam se sa svima na jako lijep način i dobio brojne nagrade, poklone i priznanja…Mnogo sam zavolio taj klub i ljude koji su tamo. Dinamo mi je u srcu. Obostrano je zadovoljstvo.“
Do nove godine Bakića treba očekivati u bojama novog tima. Možda negdje zapadnije, ili u “Ligama petice”…
“Idem stepenicu više, korak naprijed, ali ne previsoko, već negdje gdje ću igrati i nadam se ispunjavati nove ciljeve. Glavno je da imam minutažu i da se nastavi dobra serija golova. Mijenja se selektor, kod Radulovića sam bio standardan na spisku. Ako budem dobro igrao uvijek ću se nadati pozivu i pokušati da ga opravdam“, zaključio je Bakić za LOB SPORT.
