Jedanaest godina. Toliko je prošlo od finala Lige šampiona i poraza Borusije Dortmund od Bajern Minhena (1:2) u jedinom njemačkom finalu u istoriji.
Arjen Roben je tada u 89. minutu rasplakao žuti zid. I to na londonskom Vembliju…
I upravo će na istom tom Vembliju Borusija 1. juna igrati svoje treće finale elitnog takmičenja. Samo ostaje pitanje hoće li na drugoj strani terena biti Real, kojeg je upravo u polufinalu 2013. uz četiri gola Roberta Levandovskog razbila 4:1 ili će sudbina ponovo poslati Bavarce, a time i priliku za osvetu na istom mjestu.
To ćemo saznati večeras podno astronomskog Santijago Bernabeua.
No, ovdje je riječ o klubu koji je iz drugog plana stigao nadomak epskog dostignuća. Dok su tokom sezone fudbalske evropske oči bile uprte u teškaše, a njima pažnju krao čudesni Bajer Leverkuzen, posada sa Vestfalena pronašla je koridor do zvijezda.
Savršenom kompaktnošću, maestralnom organizacijom, po principu “svi za jednog – jedan za sve” Borusija Dortmund je betonskim fudbalom progutala kilometre na travnjaku i, uz evidentnu sreću koja i jeste potrebna na ovom najvećem nivou, izborila priliku da podigne jedan od najsjajnijih trofeja od nastanka ne samo fudbal, već i cijelog sporta.
Čuvenog, za mnoge nedosanjanog – klempavka.
Edin Terzić bio je 2013. na Vembliju kao navijač na tribini, a sada ga kao trenera voljenog kluba dijele tek 90 (i više) minuta od senzacije nad senzacijama. Svojevremeno je priliku dobio tek kao prelazno rješenje, ali je svojim idejama i sprovođenjem istih uspio da najprije dobije povjerenje, a onda i stigne na milimetar od salatare. Nije uspio da pobijedi Majnc u posljednjem kolu (2:2), što je rezultiralo izgubljenom, već viđenom titulom i suzama, ali i automatskom podrškom.
“Ekstremno sam ponosan, a ono od prošle sezone je samo razlog više da se tako osjećam. Vjerovali smo u to. Poslije prolaska dvomeča protiv PSV-a, rekli smo sebi da nas još samo dva dijele od Vemblija. Nadali smo se na kraju prošle sezone da ćemo doživjeti ovakve trenutke. Naši navijači su bili tu i večeras. Svi smo zajedno uspjeli! Ovo je čista radost i ekstremni ponos“, započeo je, pa dodao Terzić u jednom dahu…
“Zaslužili smo da dođemo do ovog finala. Uspjeli smo da pobijedimo tim takve snage kao što je PSŽ i to tako što smo to uradili u obje utakmice. Sada se nadamo da ćemo vratiti pehar u Dortmund”.
Kažu da neuspjesi grade uspjeh. Terzić je upravo eklatantan primjer.
Borusija je pod vođstvom nekadašnjeg asistenta Slavena Bilića u Vest Hemu i Bešiktašu stigla tamo gdje je posljednji put ostavio Jirgen Klop. I biće filmski zanimljivo hoće li priča završiti srećnim krajem. Kakve bi to bile krune za komandanta Matsa Humelsa, senatora Marka Rojsa, a tek raj za svakog pojedinca u žuto-crnom dresu.
Jednostavno, bilo bi to ostvarenje snova.
Na tom putu, ko god da bude suparnik, a biće ogroman favorit, Borusija će, pored svoje armije, imati i nesumnjivu podršku svih neutralnih posmatrača i navijača drugih klubova. Jer, sve ono što njemački sastav prikazuje na terenu, svu onu energiju i žrtvu, zaslužuje fudbalski naklon.
Jednom je Dortmund bio šampion Evrope i 1997. godine na Olimpijaštadionu u Minhenu, gdje je sve nedoumice “golom iz svlačionice” riješio Lars Riken, ubodom u srce Juventusa (3:1). Te noći Borusija je postala besmrtna za sva vremena.
Sada je spremna da zubima i noktima grebe do kraja.
I to baš na mjestu gdje joj je slomljeno srce prije 11 godina.
Vembli kao sudbina.
