Široj javnosti u Hrvatskoj baš ništa ne predstavljaju imena Gorana Filipovića, Tonija Nakića i Borne Kapuste ili Danka Brankovića.
Da se uradi neka nasumična anketa na ulicama bilo kojeg drugog grada, osim možda Zadra, vjerovatno bismo dobili odgovore da su to ministri u trećoj vladi Andreja Plenkovića ili prateći sastav Bejbi Lazanje.
Činjenica da malo ko osim baš pasioniranih ljubitelja košarke zna da su to hrvatski reprezentativci koji se bore za plasman na Olimpijske igre u Parizu više govori o izgubljenoj sportskoj kulturi u Hrvata i potpunom nestanku interesovanja, pa i preziru prema sportu u kojem već decenijama nema uspjeha (samim time nije ni politički iskoristiv), nego o vrijednosti samih igrača. A naročito tima.
A tim je u košarci sve.
Upravo na tu činjenicu ukazivao je slovenački selektor Aleksandar Sekulić uoči komšijskog derbija na startu kvalifikacijskog turnira u Pireju, govoreći da su Hrvati u prošlosti imali daleko većih košarkaša, ali i da već dugo nisu tako ličili na tim. Kao da je predosjećao što se sprema, nastojao je Sekulić da mobiliše i svoj tim i javnost koncentrisanu na istorijski plasman fudbalera u drugi krug velikog takmičenja.
Malo ko ga je ozbiljno doživio. A i kako bi?
U posljednjih gotovo 30 godina Hrvatska je u košarci doživljavala razna poniženja, ali malo koje je bilo tako teško i bolno kao posljednji dvoboj sa Slovenijom, u Ljubljani, u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2023. Ta je utakmica riješena u 10 minuta. U prvih deset minuta koje su završile razultatom 33:8. Slovenci su predvođeni Lukom Dončićem bukvalno radili šta su htjeli, držeći 40 minuta lekciju jednoj selekciji bez trunke kompaktnosti i vjere u sebe.
Šta se to promijenilo u tačno dvije godine da sada Hrvatska šampiona Evrope iz 2017. tako rastavi na proste faktore? Da ga u posljednjoj četvrtini vodi 29 koševa razlike i da si čak dozvoli da posljednjih sedam minuta vozi u leru.
Važan momenat bilo je postavljanje Josipa Sesara na mjesto selektora. Osporavan, nedoživljen kao trener, u Sesara je malo ko imao povjerenja. Ispostavilo se, čak ni onaj koji ga je predložio. “Vječni” Aco Petrović predložio je u nekoj od svojih bezbroj funkcija Sesara i Darija Đerđu, govoreći zatim da je htio da Đerđa bude izabran. Šta reći osim – košarkaška posla. Jer, takav vašar taština kakav od samih početaka izjeda hrvatsku košarku ni u fudbalu nije viđen.
Međutim, Sesar se kao trener kalio i iskalio, prvo vodeći Goricu u hrvatskoj ligi, a zatim Cibonu u ABA ligi. U uslovima praktično besmislenim u odnosu na rivale, njegovi timovi imali su nekoliko zapaženih uspjeha, poput onog kad je s raspalom Cibonom dobio milionski Zvezdin tim sa Fakundom Kampacom. Kad su mu u ruke pali najbolji od najboljih s čim hrvatska košarka trenutačno raspolaže, ispostavilo se da taj ne pretjerani radnik, ali pravi košarkaški šmeker koji zna da napravi hemiju i da vjeruje igraču – pliva kao riba u vodi.
Potvrda je stigla na pretkvalifikacijskom turniru u Istanbulu ,na kojem je Hrvatska mimo svih očekivanja pomela konkurenciju skorom 7-0. Zaključno s Turcima u finalu, sa sve Erginom Atamanom na klupi. U paklu Istanbula, tamo gdje se 2001. desio poraz koji je obilježio ne samo jednog trenera i generaciju već možda i sudbinu cijeloga sporta, Sesarova selekcija promarširala je bez stajanja.
Kako? Kako je moguće da isti tim izgleda ubjedljivije bez Bojana Bogdanovića, Krune Simona ili Luke Žorića koji su u Riju za dva-tri koša ostali kratki za olimpijsko polufinale, nego što je bio sa njima? Samo oni znaju šta se dešavalo među njima i kakvi su odnosi vladali, ali previše toga govori da je između njih i njihovih nasljednika bio prevelik jaz. Generacijski ili neki drugi, nebitno. Ali jaz.
Ključeve igre novoga tima Sesar je predao u ruke Darija Šarića, Ivice Zupca i najtalentovanijeg među njima, igrača pred kojim su Realovi direktori izvukli iz fijoke petogodišnji ugovor čim su čuli da mu u Barseloni spremaju predstavljanje. Mario Hezonja možda nije napravio NBA karijeru Dončića, Nikole Jokića, pa ni pomenutog Bogdanovića. No, po svojim mogućnostima, karakteru i punim rubrikama, baš svakom od njih može da stane na crtu. Zubac je u najboljim igračkim godinama, a Šarić istinski vođa kakvog je hrvatska košarka decenijama čekala.
Da se ne lažemo, daleko je Pariz.
Ne bi bilo prvi put da se prevarimo u košarkaše, da se dobijeno na mostu izgubi na ćupriji. Još od žrijeba znali smo da grupa sa Grčkom u Pireju ne ostavlja previše nade. Međutim, što je najgore šta može da im se desi? Koji to poraz u košarci mi već nismo odgledali? U sportu od kojeg su svi u zemlji digli ruke, mi odavno nemamo očekivanja.
Pa, neka nas iznenade. Objavićemo ih na prvim stranama!
