Zlatko Dalić prvi put u svom mandatu nije uspio da odvede hrvatsku selekciju u drugi krug velikog takmičenja, ali pomalo paradoksalno – opet može uzdignute glave i čista obraza da ode kući.
Jer, čak ni selektor nije tako protraćio jedno takmičenje kako ga je fudbalska javnost, rastežući kao harmoniku zapravo promašenu temu: Je li Hrvatska na čelu s Modrićem došla prestara na ovo Evropsko prvenstvo? Jeste, ispala je, ali u grupi sa Španijom i Italijom, polufinalistom i osvajačem posljednjeg Eura.
A nije ni realno da svake dvije godine Zagreb pravi doček.
Devedeset i sedam minuta hrvatska selekcija držala je u šahu vojsku Lućana Spaletija, velikog trenerskog stratega, koji je za Dalića ipak početnik u selekcijskom fudbalu. I šta čovjek da kaže onda nakon onakvog gola koji na pragu četrdesete zabije Modrić aktuelnom šampionu Evrope, i to nakon što promaši penal? Što da prigovori čovjeku koji tako drži tempo i pritisak kontra deceniju mlađih protivnika, izroni pred Đanluiđijem Donarumom, pospremi je pod prečku i napravi kolut unazad!?
Jeste da su Vatreni u prosjeku bili malo matori, ali meni je to sa Modrićem i atmosferom koja se stvorila, sve sa fotomontažama kojima ga se prikazivalo kao stogodišnjeg đeda, bilo otprilike kao kad bi novi gazda došao radniku koji je godinama spasavao preduzeće i rekao mu – “Šta ti radiš ovdje, što ne ideš u penziju”.
A ko ste vi da to kažete? Možda čovjek još nije za penziju, a valjda je takav as nakon svega što je uradio zaslužio da sam kaže kad je dosta. Ili?
Ne kažem da mi ni samom nakon Albanije nije bilo jasno šta Dalić zapravo hoće kad vraća sve na postavke iz Rusije, dok me nije pokolebao kolega iz Dela rekavši:
“Ne bi ja rekao da ste vi gotovi, iskusnim ekipama treba da se zagrijju. Možete sa Italijanima, a ako uđete u drugi krug, postajete jako opasni”.
Nikad nećemo saznati šta bi zaista bilo, ali malo je nedostajalo, baš malo. Sekunde bukvalno. Baš kao protiv Turaka u četvrtfinalu Eura 2008. Tad je Modrić bio na početku kao lider neke nove generacije, tada popularnih “Bilić Boysa”. Vratilo mu se kasnije sa kamatama.
Bolni su takvi momenti, ali i jačaju. Stanišić, Pongračić, Šutalo, Sučić, Gvardiol, pa i nešto stariji Majer i Ivanušec, ili Baturina koji protiv Azura nije ulazio, imaće na čemu da grade motivaciju za nove izazove. Na njima je sada da vuku dalje, koliko god bio težak teret očekivanja nakon svih rezultata koje je napravila prethodna generacija. Najveća u istoriji hrvatskog fudbala.
Razočaranje? Jeste, ako se uzme u obzir da su Vatreni u posljednjih šest godina igrali tri polufinala i dva finala. Ali treba reći i da je tim rastao iz utakmice u utakmicu i da je najbolji utisak ostavio u toj posljednjoj. I samo da se zabilježi… Italija nikad, pa ni sada, nije uspjela da pobijedi Hrvatsku, a igrala je već 10 puta protiv nje. Nije velika utjeha, jer boljelo je kao da je poraz, ali opet puno govori.
Osim još malo sakupljenog iskustva, Srbija baš ništa nije dobila na ovom prvenstvu. Jedan jedini gol u tri utakmice, i to u nadoknadi nadoknade, premalo je za neku ozbiljnu priču. Mala je pritom utjeha da je ovaj put izgubila samo jednu utakmicu, jer su i Englezi i Danci odigrali realno ispod nivoa očekivanja, dok je Slovenija zapravo nadigrala Piksijeve zvijezde.
E, Slovenci. To što su uradili zapravo je životno djelo mariborskog stratega Matjaža Keka, veće i od onog kad je u prvom mandatu odveo Sloveniju na Svjetsko prvenstvo. Veće i od titule koju je s Rijekom osvojio u trci sa Dinamom i Zdravkom Mamićem na vrhuncu moći.
Proučite malo početni sastav Slovenije iz tri utakmice na ovom Euru i nađite razliku. U stvari, ne gubite vrijeme – nema je. Sva tri puta u dlaku isti sastav, u istoj formaciji: Oblak – Karničnik, Drkušić, Bijol, Janža – Stojanović, Čerin, Elšnik, Mlakar – Šporar, Šeško. Kek je zapravo stara škola jugo-trenera, i to onih uspješnijih, koja se držala maksime: Jednom kad ubodeš postavu, više je ne mijenjaš.
Neka se drugi prilagođavaju, skautiraju i ostalo. Rezultat je jasan, nisu ih nadigrali ni Danska, ni Engleska, a Slovenija, kao što kaže navijački slogan – gre naprej! Ide dalje…
U svojoj fudbalskoj istoriji nikad nisu imala Bogom dane genijalce i vjerojatno nikad neće dati ni Zlatnu loptu, ni Zlatnu kopačku. Međutim, Slovenci su izuzetni takmičari, a Kek kao malo koji trener zna da stavi tim na prvo mjesto.
Malo je nedostajalo da 2017. on postane hrvatski selektor. Stvar je već bila gotova, kad je neko u posljednji momenat iz šešira izvukao Zlatka Dalića. Ostalo je istorija.
I da, u drami protiv Srbije, kad su realno Slovenci zaslužili pobjedu, akciju za pogodak odigrali su Timi Elšnik iz Olimpije i Žan Karničnik, član Celja. Dvojica igrača iz slovenačke lige.
Pa neka neko s ovih prostora još jednom kaže da se ne može.
