Evropsko fudbalsko prvenstvo najbolji je reprezent modernog sistema razmišljanja onih čijim vrijednostima, kako se kune svaka vlast, cijelu vječnost težimo.
Utakmice, golovi, rezultati, navijači… sve to ustaljen je mehanizam najvažnije sporedne stvari na svijetu, u kojoj cijeli Stari kontinent uživa na ovaj ili onaj način.
Međutim, ono što je važno za Crnu Goru krije se upravo u prvoj rečenici ovog teksta, a karakteriše ga jedna riječ – vizija. Više je krakova te vizije, počev od organizacije, stadiona, ponude navijačkom puku i svega onoga što danas čini fudbal.
No, idemo na sam teren i pogledajmo ko su, osim onih ustaljenih, zvijezde Eura.
Lamin Jamal (Španija) – 16 godina. Najmlađi igrač prvenstva, koji domaće školske zadatke radi između utakmica i treninga, a onda izlazi na travnjak u prvih 11, predstavljajući jednu od najboljih fudbalskih reprezentacija. Naravno, treba li podsjećati da klinac igra u jednoj Barseloni.
Arda Guler (Turska) – 19 godina. Ključevi turske veze stoje kod njega. Godinama unazad krenuo je njegov fudbalski uzlet, a sada njihov fudbal ubira plodove takve politike, dok je budućnost apsolutno svijetla na pogon igrača Real Madrida.
Kobi Maino (Engleska) – 19 godina. Već četiri utakmice za Gordi Albion i sve više važan dio slagalice zemlje koja slovi za kolivijeku fudbala. Igrač Mančester junajteda iz dana u dan napreduje, a tek će da pokaže što zna. Kada jedan Klarens Sedorf kaže da vidi sebe u njemu – sve je jasno.
Džud Belingem (Engleska) – 20 godina. Što reći o Zinedinu Zidanu modernog fudbala? Već ga doživljavaju kao iskusnog igrača, a u pitanju je, zapravo, golobradi mladić, koji je dobio povjerenje na svim nivoima da pokaže što zna. I pokazuje to iz dana u dan. Uostalom, već je evropski klupski šampion sa Realom.
Miloš Kerkez (Mađarska) – 20 godina. Nekadašnji član Milana i sadašnjhi igrač Bornmuta takođe je kao tinejdžer lansiran u orbitu. U pitanju je ofanzivni bek i standardni prvotimac svoje reprezentacije, čiji će važan šraf biti najmanje sljedećih 10-15 godina.
O Florijanu Vircu (21, Njemačka), Džamalu Musijali (21, Njemačka), Niku Vilijamsu (21, Španija), potom Luki Sučiću (21, Hrvatska), Martinu Baturini (21, Hrvatska)…. da i ne govorimo. Sve sami biseri svjetskog fudbala, koji su već godinama prisutni na sceni. Neki su već zasijali, a neki će tek…
I gdje je tu Crna Gora? Upravo na toj vječnoj raskrsnici, na kojoj su potrebni vizija i hrabrost da se prilika pruži onima koji dolaze. Dopustiti im da rastu, sazrijevaju i napreduju zajedno sa A reprezentacijom. Da griješe, ispravljaju greške i postaju bolji iz minuta u minut.
Jedino tako će crnogorski fudbal da doživi preobražaj, za što odgovornost nose apsolutno svi koji, na ovaj ili onaj način, odlučuju o smjerovima u kojima on plovi.
Jer, ako fudbalske velesile, kojima rezultat zaista i jeste veoma važan, imaju intelektualnu širinu da voze na točkovima klinaca, zbog čega se toga tek ustrčava mala mediteranska država, koja usput i nema zapažene rezultate u prethodnih 17 godina?
Zbog nekog, iole, rezultata, koji zapravo ni ne postoji, a niti će ikad biti rezultat bez istinskog ploda.
Imamo omladinsku selekciju koja je bila dva puta nadomak Evropskog prvenstva, mada je tu rezultatsko ostvarenje tek bonus u cijeloj priči. Klinci, koji su pobijedili vršnjake iz jedne milionske Francuske. I ko je od njih starter u klubu? Ko je od njih dio A reprezentacije?
Sve zbog nekog (lokalnog) rezultata, koji je, ruku na srce, u svjetskim okvirima bitan poput slova R u Marlboru.
Takođe, Julijan Nagelsman ima 36 godina. Do sada je vodio Lajpcig, Bajern i trenutno reprezentaciju Njemačke. Jedan klub kakav je minhenski gigant sa jedne i reprezentacija, jedna od najjačih ikad, nemaju problem da stave povjerenje na sto pred mladim stručnjakom i zajedno s njim uplove u nove ideje fudbalske igre, pa kako bude.
Što onda rizikuje jedna Crna Gora, koja tvrdoglavo odbija da postane razvojna liga doslovno oslobodi more svojih talenata, od čijih bi kasnije transfera vrlo dobro živjeli i sami klubovi, uz skidanje sa platnog spiska crnogorskih Opština i čekanja da “država nešto pre(d)uzme”.
“Ne postoji država na svijetu koja se lakše odriče svoje djece nego Crna Gora. To je po mom mišljenju neviđena sramota”, rekao je nedavno premijer Milojko Spajić.
Nije poenta doslovno i samo u godinama, koje na prvu stvaraju (sebični) strah, naprotiv. Iza njih se krije puno toga naprednijeg, što je najprirodnija stvar od kad je svijeta i vijeka. I jedini ispravni put prema razvoju o kojem više pričamo, nego što objektivno radimo na njemu.
U toj rečenici itekako bitiše i naš fudbal, koji što prije mora da postane moderniji, mlađi, hitriji, energičniji, a time i uzbudljiviji i profitabilniji. Kako za igrače i klubove u prvom redu, tako i za reprezentaciju kao šlag na tortu.
Zato, ovo je vrijeme je za gledanje i, posebno, učenje mnogobrojnih lekcija.
E, onda istinski, bez vještačkog natezanja, s ponosom možemo da igramo na velikim takmičenjima.
