Po povratku kući sinoć me je u Podgorici zaustavila policija. Rutinska kontrola.
Na odgovor čime se bavim mladi pripadnik organa reda odmah je ispalio – “Reprezentacija izgubi’, kako ti se čini?”.
Slegnuh, ne baš optimistično, ramenima te se u trenutku složismo da nije baš dobro.
“Iskritikuj ih tamo”, uzvrati, uz dodatak kroz osmijeh – “Samo poštedi Jovetu”.
Složismo se, dobih isprave nazad i uz obostrani pozdrav se rastasmo, svako u svom pravcu.
Poenta nisu porazi od Belgije (ko je očekivao drugačije?) i Gruzije (napredovala u svim segmentima tokom godina i postala ozbiljna reprezentaicja). No, prijateljske i pripremne utakmice služe posebno da bi se vidjelo na koga može, a na koga ne može da se stvarno računa. A sinoćnja utakmica pod Goricom ogolila je brojne manjkavosti, nedostatak kvaliteta, energije i objektivne gladi u crvenom dresu.
Niti je moj posao, a ni sagovornika iz policije, da detektujemo ko treba ili ne treba da igra za reprezentaciju. Zapravo, moj negdje i jeste, ali to rado prepuštam onima koji zbog toga primaju (vrlo dobru) platu.
Ono što je kristalno jasno jeste da veliki broj igrača, koji su godinama tu, jednostavno ne posjeduju fudbalski kapacitet da vinu Crnu Goru tamo đe ona želi da bude. To su vidjeli gledaoci, na stadionu i pored TV ekrana. To su vidjeli kolege novinari. To su vidjeli treneri. Ma, to je uvidio i najveći fudbalski laik.
Potom bi vjerovatno neko konstatovao da nemamo boljih i možda bi bio blizu, ali kontraargument glasi – imamo one koji dolaze i koje moramo da guramo više nego preostale, puno veće države. Jer, reprezentaciji, koja jeste igrala bez Stefana Savića, Adama Marušića… nedostaju poletnost, uzbuđenje, glad za dokazivanjem, a što se često reflektuje na samom terenu, pa je rezultat tek igra brojki na kraju.
Crna Gora uveliko mora da razmišlja đe će nakon odlaska senatora Jovetića i Savića. Crna Gora mora da ubrza proces guranja u vatru svoje đece te im dopusti da sazrijevaju, griješe i napreduju na našoj najvećoj sceni, kako bi u budućnosti dobila okosnicu na čijim će leđima moći da sanja otvorenih očiju.
Ovako, sav onaj elan koji svaki put osjetim kada vidim porodice koje idu da bodre reprezentaciju na stadionu, a potom isti napuštaju razočarani zbog sumorne igre, sve više i više gutaju svu tu pozitivnu energiju jer na terenu ne postoji – strast.
Ista lica godinama unazad garant su kontinuiteta takvih predstava, koje (in)direktno smanjuju i broj gledalaca. Crna Gora nije promijenila selektora da bi isti igrači dobijali pozive i igrali kao kod prethodnika, već da bi osvježila tim i pokušala da izgradi nešto novo u budućnosti.
Sa ustaljenim repertoarom nećemo daleko. Treba biti pošten i pogledati se u ogledalo.
Svjestan je toga i gore pomenuti policijac, kao i svi koji vole i zdušno prate reprezentaciju.
