Vaterpolisti Crne Gore porazom od Sjedinjenih Američkih Država završili su Svjetsko prvenstvu u Fukuoki na razočaravajućem osmom mjestu.
Najavljivali su selektor Vladimir Gojković i vaterpolisti prije odlaska u Japan da je cilj četvrtfinale, ali da žele mnogo više. Vjerovali su da mogu do finala i vize na Olimpijske igre u Parizu. Nisu uspjeli, nisu uspjeli ni da stignu do 5. mjesta i plasmana na naredno Svjetsko prvenstvo u Dohi. Za mjesto na Mundijalu vodenih sportova u Kataru će morati da se bore na narednom Evropskom prvenstvu u Netanji.
>>> Ajkule otkrile želju – finale Svjetskog prvenstva
Kalendar takmičenja će biti paklen. Euro u Izraelu je na programu u januaru, SP u februaru, a viza za Grad svjetlosti sve manje. Iz Netanje će dvije najboljeplasirane reprezentacije mimo Mađarska, Grčke, Španije i Italije ići na Olimpijske igre. Našim momcima je “moreuz” na putu do Pariza sve uži, konkurenti, Hrvatska i Srbija će nam biti najveće stijene na tom putu. “Delfini” će biti jači za najboljeg ljevorukog vaterpolistu planete, Dušana Mandića, “barakude” za jednog od najboljih golgetera današnjice, Lorena Fatovića.
Ukoliko se kvalifikujemo za Dohu i sa tog takmičenja će četiri selekcije ići u Pariz. Trebalo bi da se “provučemo”, ali to ne mijenja činjenicu da smo željeli to da odradimo u Fukuoki i da smo, stiče se utisak, morali.
>>> Crna Gora – SAD 15:17, peterci odlučili pobjednika, “ajkule” osme na svijetu
Istina je da su “ajkule” imale težak žrijeb, tada aktuelnog svjetskog i olimpijskog šampiona u grupi. Ali je takođe fakat da je Srbija došla na prvenstvo bez Mandića, sa nezdravom atmosferom u savezu, zatim nakon poraza od Amerikanaca i Rumuna! Da, Rumuna na Svjetskom kupu, da je protiv Španije u grupi primila sedam golova zaredom, gubila šest razlike, da joj u nokaut rundi ti isti Španci i Grci nisu dali ni promil šanse da im se približi… Takva Srbija je stigla do polufinala. Crna Gora nije. Crna Gora nije jer je pored Španije poražena od “ranjenih” olimpijskih šampiona nakon peteraca i vođstva od 5:0 i 7:4, pa je morala na Hrvatsku i Grčku.
Hrvate su Petar Tešanović i drugovi u veličanstvenoj predstavi savladali, protiv Helena je ponestalo snage, poslednji šut Miroslava Perkovića za peterce je ostao na prečki…
Protiv “barakuda” su Crnogorci upisali jedinu pravu pobjedu, jer je neozbiljno nazvati Južnu Afriku ravnopravnim rivalom. Izvukli smo deblji kraj u mečevima sa Španijom, Srbijom, Grčkom, Italijom i SAD.
Dvije pobjede i pet poraza – nezadovoljavajuće.
U poslednjih šest godina Crna Gora ima samo jednu medalju sa velikih takmičenja – bronzu sa Evropskog prvenstva u Budimpešti 2020. godine. Javno mljenje je nezadovoljno nakon još jednog sušnog ljeta. Traži sve krivac, a obično je prvi na udaru selektor.
>>> Gojković: Ne možemo biti zadovoljni, mi smo Crna Gora
Vladimir Gojković je prije puta u Fukuoku najavljivao da je primarni cilj plasman u četvrtfinale, krajnja želja finale. Odveo je Vlado crveni brod u četvrtfinale, ali nam to četvrtfinale nije donijelo ništa značajno. Vidjelo se pred odlazak na put da selektor i momci žele mnogo više i da vjeruju da mogu mnogo više. Potvrdio je to nakon poraza od Grčke i Miroslav Perković. Mladi centar je vruće glave kazao da su on i saigrači izgoreli u prevelikoj želji.
Gojković je na klupu vaterpolo reprezentacije Crne Gore došao 2015. godine, pošto je Ranko Perović dao otkaz nakon petog mjesta na Svjetskom prvenstvu u Kazanju. Javna je tajna da je Čapro u Kazanju “izgubio” kontrolu nad svlačionicom, iako džentlmentski o tome nikada nije želio da govori.
Kod Vladimira se uvijek zna ko je glavni u svlačionici. Odstranio je nakon sukoba iz reprezentacije Darka Brguljana i Aleksandra Radovića…
Vrlo brzo po preuzimanju nacionalnog tima, tačnije nakon Rija 2016. izvršio je totalno podmlađivanje. Od generacije iz Malage u sastavu su ostali samo Aleksandar Ivović i Draško Brguljan. Leka se oprostio od reprezentacije poslije Igara u Tokiju 2021, iako je i dan danas, sa 37 godina među najboljim vaterpolistima planete i trostruki uzastopni klupski prvak Starog kontinenta sa Pro Rekom. Brguljan je i nakon OI u zemlji izlazećeg sunca rekao da je na raspolaganju selektoru ali nije dobijao poziv.
Nastavio je Gojković sa još mlađim snagama, stvaranjem reprezentacije za budućnost, ali je fakat da već dugo nemamo rezultata.
>>> Radović: Doći će i naših pet minuta
U dosadašnjih sedam godina Vladimirove vladavine Crna Gora je osvojila dvije medalje na velikim takmičenjima, odnosno na šampionatima Starog kontinenta. Srebro 2016. u Beogradu i bronzu 2020. u Budimpešti. Na ostalih osam velikih turnira jedno četvrto mjesto na Olimpijskim igrama u Riju 2016. bilo je najveći domet, na ostalim takmičenjima ispadali smo u četvrtfinalu, 2019. na SP u Južnoj Koreji u osmini finala od Australije na peterce.
Interesantno je da je Gojković najviše kritikovan nakon osvajanja evropske bronze u Budimpešti! Razlog – crkva u koju je otišao. Od tada je na udaru pojedinih medija i raznih grupa na društvenim mrežama.
Medijske udare selektor je trpio od strane bivših reprezentativaca koje je odstranio iz ekipe, zatim nakon odluke Gorana Grgurevića da zaigra za Hrvatsku (nije igrao u Fukuoki), te najave Stefana Pješivca da će nastupati za Gruziju.
Gojković je odgovorio da jednostavno na centarskoj poziciji ima vaterpoliste čiji timovi se bore za najviši plasman u Ligi šampiona – Miroslav Perković (Novi Beograd) i Vladan Spaić (Marsej) i da njima u datom momentu vjeruje više od Grgurevića i Pješivca.
Vlado će i sada biti na vjetrometrini. Ovog puta opravdano, jer rezultata odavno nema. Krediti zbog podmlađivanja selekcije su istoršeni, sledeće ljeto se zaokružuje olimpijski ciklus. Pariz će ujedno, po ugovoru, biti poslednja Gojkovićeva stanica…
UČINAK GOJKOVIĆA NA KLUPI CRNE GORE
SVJETSKA PRVENSTVA
2017. 5. mjesto – Budimpešta (Mađarska)
2019. 10. mjesto – Kvangdžu (Južna Koreja)
2022. 8. mjesto – Budimpešta (Mađarska)
2023. 8. mjesto – Fukuoka (Japan)
EVROPSKA PRVENSTVA
2016. SREBRO – Beograd (Srbija)
2018. 6. mjesto – Barselona (Španija)
2020. BRONZA – Budimpešta (Mađarska)
2022. 7. mjesto – Split (Hrvatska)
OLIMPIJSKE IGRE
2016. 4. mjesto – Rio de Žaneiro (Brazil)
2020. 8. mjesto – Tokio (Japan)
UKUPNO
8 godina – 11 takmičenja – dvije medalje
Da li je međutim Vladimir Gojković krivac i ako jeste, da li je jedini krivac zašto u poslednjih sedam godina Crna Gora ima samo dvije medalje sa velikih takmičenja?
>>> ANKETA Da li su potrebne promjene u crnogorskom vaterpolu?
Činjenica je da naši igrači nisu nosioci u svojim klubovima. Isto tako je činjenica da skoro svi nastupaju u Ligi šampiona.
Zašto vaterpolisti iz Crne Gore ne sazrijevaju na pravi način i nisu nosioci u klubovima? Odgovor je jednostavan – u domovini nemaju pravih uslova, finansijsku i sigurnost i kao mladi i neformirani odlaze u inostranstvo ili što je najgore, sa tek navršenih dvadeset i kusur godina se odlučuju da karijere u drugim oblastima, van sporta.
Davno prošlo vrijeme je kraj prve decenije 21. vijeka ili prve godine druge decenije ovog stoljeća, kada je Primorac bio šampion Evrope, Kataro osvajač Evro kupa, Budva učesnik fajnal-fora Lige šampiona, kada su najveći bokeljski rivali međusobno igrali u četvrtfinalu LŠ, a praktično svi reprezentativci bitisali u domaćim klubovima i bili na oku selektoru.
Postreferendumska euforija i “pumpanje” budžeta sportskih kolektiva je “presahlo”, pa sada u reprezentaciji imamo samo dva igrača iz domaćih klubova, Vasilija Radovića i Jovana Vujovića iz Jadrana, koji će nakon dvije godine igrati Ligu šampiona.
Crnogorska plivačka i vaterpolo scena je dobila bazene u Podgorici i Nikšiću. Međutim, u glavnom gradu i najvećoj opštini u državi nema seniorskih timova, a u kolijevci crnogorskog vaterpola, Boki, ili nema ili nije bilo bazena. Primorac i Kataro su pet godina bili bez bazena, Jadran je takođe morao da putuje u komšiluk na treninge pretprošle zime nakon pada krova na plivalištu dr “Simo Milošević” u Igalu, dok su prošle zime trenirali u balonu postavljenom na Škveru, ispod koga, po svjedočenju sportista nije lako trenirati.
Uslovi i infrastruktura su “teren” saveza i državnih institucija.
Ljudi iz Upravnog odbora i oni sa čela Saveza su na tim pozicijama da bi omogućili sve uslove sportistima i da se izbore za napredak vaterpola. Makar bi tako trebalo da bude. Ako selektor i vaterpolisti imaju sve uslove, onda su oni jedini krivci za eventualni neuspjeh.
