Najbolji strijelac i igrač u Francuskoj, pa najbolji strijelac u Italiji, igrač Evrope za 2011. godinu, godinu kasnije dominator na Evropskom prvenstvu, osvajač velikog broja trofeja, ponos reprezentacije – Mlađan Janović je imao karijeru za sve ukuse. U razgovoru za LOB SPORT, koji vodimo u prelijepom ambijentu hotela Voco u Podgorici, palimo vremensku mašinu i prisjećamo se svih trenutaka. I onih lijepih, ali i onih tužnih.
“Ponosan sam na sve što sam uradio kao igrač, ostavio sam trag u svim zemljama u kojima sam igrao. Uz trofeje, osvajao i individualna priznanja i to u konkurenciji fenomenalnih igrača, bio najbolji igrač Evrope, a mislim da sem rukometaša Veselina Vujovića nismo imali takvih ostvarenje u bilo kojem sportu”, kaže na početku razgovora Mlađan Janović.
Mlađi Janović je karijeru završio 2019. godine, u 36. godini – ostao je i nakon toga u vaterpolu, ali je trenutno van tih priča.
“Bio sam predsjednik Primorca, ponosan sam na ostvareno. Nakon više od deceniju ušli smo u Top 16 u Evropi, igrali finala domaćih takmičenja. Sandro Sukno nam je bio trener, ja sam ga doveo, Toni Petrović sportski direktor – imali smo odličnu saradnju. Uz to – od šest generacija mlađih kategorija, pet su bile prvaci. I sve to bez kotorskog bazena. Šta imamo danas, nakon što sam smijenjen iz potpuno vansportskih razloga? Primorac je ispao iz Jadranske lige, što je katastrofa, u Evropi ne pravimo ništa značajno, a mlađe kategorije pate. Boli me to kao Kotoranina, to je moj klub, najveći u Crnoj Gori, napravili smo iskorak, ali uspjeli su da ga vrate četiri korak nazad. Eto, sada imamo i bazen, ali kada igramo kao domaćini – nema nikoga, nema publike. A klub duguje gradu taj period kada se u Kotoru nije igrao vaterpolo. Dužan si da imaš dobar tim, da dovodiš jake rivale, igraš sa njima pata-pata. Trebao nam je drugačiji pristup”.
Godinu ipo dana bio si i dio Budućnosti – najmlađi vaterpolo klub u Crnoj Gori ima perspektivu, ali mora da se radi…
“Mlad klub, a potencijal veliki. Grad veliki, baza takođe… Aco Aleksić radi sjajan posao sa klincima, ima vrijedne pomoćnike i to daje rezultate. Ipak, vaterpolo svijet te prepoznaje po seniorskom timu. Zbog toga treba uložiti napor i formirati prvi tim, da ti klinci imaju na koga da se ugledaju, da znaju da imaju budućnost u svom klubu. To naravno košta, posebno prvih godina, ali uz pravi sistem, ljude koji hoće da rade i viziju kluba, te podršku grada, države, saveza, jer je svima interes da imamo pravi klub u Podgorici – siguran sam da je to moguća misija“, ističe Janović, uz napomenu da je “trenutno van vaterpola, ali prati sve naravno, siguran da u nekom obliku može da doprinese boljitku crnogorskog vaterpola“.
BIO SAM DALEKO OD DOBROG IGRAČA
Vraćamo se tri decenije i kusur unazad. Kada se rodite i odrastate u Kotoru – nekako je prirodno da završite u bazenu. Vaterpolo gigant Primorac raširenih ruku dočekuje najmlađe.
„Realno, posebno u tom periodu ranih devedesetih, nije ni bio mnogo izbora, a Primorac je velikan, klub sa tradicijom. Uz to, brat Nikola (prim.aut. četiri godine stariji) je već trenirao, nismo išli zajedno na treninge, ali sam imao na koga da se ugledam“.
Iako je po sopstvenom priznanju bio „daleko od dobrog igrača u mlađim kategorijama“, nekako se preko noći sve okrenulo.
„Splet srećnih okolnosti. Bio sam treći centar, to je moja pozicija bila. Ipak, desio se meč sa Nicom i pokojni Vesko Marković, koji je od mene napravio igrača, izvukao me prvo na nezgodnu, pa na zgodnu stranu i to je neka prekretnica karijere. Ulio mi je samopouzdanje, slušao sam ga i tada sam vidio da mogu da igram na vrhunskom nivou“.
<<< GDJE SU I ŠTA RADE – Vladimir Racković: Puna Morača i odbojkaško ludilo? Nažalost, nikad više
<<< GDJE SU I ŠTA RADE – Janko Miročević: Želio sam samo Budućnost, ništa me drugo nije zanimalo
Vraćamo se kratko ipak na te dane u mlađim kategorijama – vrlo je malo igrača koji dominiraju u tom uzrastu, a kasnije postanu vrhunski igrači.
„Malo je takvih igrača uopšte u svijetu. Nikola je naprimjer bio lider, odličan igrač od svoje osme do 38. godine, isto tako Kašaš, pa Šapić i Udovičić. Oni su uvijek igrali savršen vaterpolo, svaki trening, svaki meč na maksimumu. Za mene i tu moju generaciju je naprimjer dolazak Viktora Jelenića u Primorac bio neki model kako treba da se ponaša i igra profesionalac. Dao nam je sliku kako treba da se ponašaš na bazenu i van njega, ubijedio nas da od vaterpola možemo da živimo, zarađujemo“.
DOMINACIJA SA MARSEJOM
Tvoj prvi dio karijere u matičnom klubu prekinut je rano, odlaskom u Marsej. Epizoda koja se ispostavila kao pun pogodak, jer je okončana dominacija Nice u Francuskoj, a publika u vreloj luci obožavala je Mlađana Janovića.
„Doveli su me da pomjerimo Nicu, a mi smo uzeli četiri titule u nizu, uz to bio sam najbolji strijelac i igrač lige. Fenomenalno vrijeme u Francuskoj, od perioda dokazivanja do perioda potpunog sazrijevanja kao igrača, reprezentativca“.
Četiri plodonosne sezone i povratak, za mnoge, neočekivano – kući. U drevni grad. U sezoni kada je ispisana najljepša stranica crnogorskog klupskog vaterpola, a kotorski ponos se popeo na vrh Evrope. Ispostavilo se – bez Mlađana.
„Privlačan projekat, jaka ekipa, ali sam zbog dugovanja ostao samo pola sezone. Kotorani znaju sve što se dešavalo, javnost vjerovatno ne. Ali eto – iako sam znao da idem zbog tog spora sa Upravom, odigrao sam taj posljednji meč za Primorac – protiv Breše, postigao pet golova, imao uticaj i u toj, istorijskoj, sezoni“.
POMIJEŠANA OSJEĆANJA
Jesu li tada, a i danas, pomiješana osjećanja – sreća zbog trofeja Primorca, a tuga što nisi bio do kraja dio ekipe?
„Drago mi je prije svega što su momci nastavili kasnije, otišli do kraja i protiv tog moćnog Pro Reka slavili. To je moj klub, a grad je živio za te utakmice. Bilo mi je tada krivo što nisam ostao dio ekipe, ali posmatrajući iz današnjeg ugla – da nisam otišao u Savonu možda ne bih kasnije napravio vrhunsku karijeru“.
Savona te je dočekala raširenih ruku i dobila Mlađana u najboljem izdanju.
„Veliki klub, jaka liga, top mečevi iz vikenda u vikend. Imali su prije mene Estijartea, Vičevića, Kašaša, Šapića, Peronea, Jokića… Kada sma došao, očekivanja su bila da kao plaćeni stranac – razbijam. I tu mi je Šapić, prilikom jednog susreta rekao ‘Specifičan je vaterpolo u Italiji, od stranca se cijeni samo jedna stvar – da žutu loptu spakuješ u mrežu. To što ćeš da asistiraš, to njih ne zanima, imaju oni toga i među njihovim igračima. Samo cepaj’. Ja od tada postajem najbolji strijelac tima, izvodim penale, ne opterećujem se odbranom. U početku sam znao da se iznerviram što naprimjer ne pokrijem svog igrača prilikom šuta, a oni mi samo kažu ‘Nema potrebe ti o tome da razmišljaš, zbog toga smo doveli Volarevića, najboljeg svjetskog golmana’. Dakle – svako ima svoju ulogu i to je ono što donosi rezultate“, sjeća se Mlađan.
TROFEJ LIGE ŠAMPIONA NEDOSANJAN SAN
Tim iz Ligurije je dva puta zaredom osvajao LEN Kup, ali je zov Lige šampiona, nakon četiri sjajne sezone Mlađana promovisao u pojačanje kompijskog velikana Pro Reka.
„I tamo mi je izmakao trofej, iako sam igrao sa Filjolijem, Ivovićem, Tempestijem, Madarašom, Felugom… Ipak, imali smo turbulentu sezonu, promjenu trenera, ispali u Top 6 od Partizana nakon peteraca… Ipak, dupla kruna u italijanskom prvenstvu je takođe velika stvar. U Ligi šampiona posebno u jednom meču, može sve da se desi, ne dobija uvijek onaj koji je na papiru kvalitetniji. U tome je i čar sporta“.
Sezone u Italiji, uz brojne reprezentativne obaveze, iscrpile su mlađeg Janovića – uslijedile su dvije godine u Galatasaraju i jedna u Olimpijakosu.
„Došlo je do određenog zasićenja, igraš na svaka tri dana jake mečeve, pa još tokom ljeta reprezentacija, utiče to. Turci su ulagali dosta, igrali Ligu šampiona, bili su to Pasković, Nikić, Šćepanović, osvojili smo duplu krunu, ali je to prvenstvo naravno bilo neuporedivo lakše od italijanskog. Što se tiče Grka, veći klub, veći nivo, takođe Liga šampiona, a liga specifična za – igraju bukvalno na vrijeme, iscrpi se svaka sekunda, napadačima to ne odgovara.Ipak, igrao sam dobro, živio u Atini, osjetio i to koliko su ludi za tim Sportskim društvom Olimpijakos, posebno za fudbalom… Pa kad prošetam u trenerci Olimpijakosa kroz Pirej, nemoguće je proći, salijeću te na svakom koraku“.
Povratak u zemlju gdje je proveo najveći dio karijere za kraj putovanja – bilo je logično. Neko će reći i suđeno.
„Dvije sezone u Breši, prva dobra, a druga mučenje.Više mi je dosta bilo vaterpola. Prvi put u karijeri tokom priprema došlo mi je bilo da kažem treneru ‘Palim kola, idem za Kotor’. U takvim trenucima postaješ nervozan, u bazenu agresivan, a to nikada nisam bio. U karijeri nikada nisam bio isključen, znao sam da je tada kraj“.
MALAGA NAM OBILJEŽILA ŽIVOTE, ALI MORALO SE VIŠE
Klupska karijera bila je sjajna, ali ono što ljubitelji vaterpola pamte su igre sa kapicom sa državnim grbom. Ajkule su od čuvene Malage ljubimci nacije. Da li je ta Malaga najljepši dio tvoje reprezentativne karijere?
„Malaga je obilježila karijere i živote svih nas. Krenuli smo od nule, igrali protiv nekih selekcija koje su ispod našeg nivoa, došli do vrha Evrope. Fenomenalan momenat, sjajna generacija. Ipak, tu Malagu su mnogi iskoristili i još je koriste u loše svrhe. Prošlo je 15 godina, a mi još pričamo o tome. Umjesto da pravimo bazene, bolje uslove za vaterpolo, jaču bazu, nama je klupski vaterpolo na najnižim granama, a i reprezentativno – nismo više na top nivou. Savez je, rekao bih, u nekom vakuumu, tražimo se, a nemamo taj luksuz da lutamo. Treba nam bivših asova, jakih vaterpolo imena u samom rukovodstvu saveza, pa nisu u Srbiji i Hrvatskoj ludi, ako tamo sjede jedan Viktor Jelenić i Perica Bukić. Nije to bez razloga”.
Ako je Malaga najsrećniji, da li su Olimpijske igre u Londonu najtužniji momenat u reprezentaciji? Jer, bronzu smo već praktično stavili oko vrata, imali 11:8 na šest minuta do kraja (prim. aut poraz 11:12)…
„Bez dileme, Rim – 2009. godine. Ispali smo od Njemaca u osmini finala, od kojih smo bili bolji za tri klase, a imali smo tim za zlato. Ali dođe dan da ne možemo da pogodimo ništa. Kad smo izgubili, ostajemo onako pogubljeni u bazenu, sve mislimo neko će nam reći – ajde momci, bolji ste, idete dalje… A mi razigravamo onda sa Kinom i sličnima. Katastrofa. A ti mečevi, svi za bronzu, kao su bili ukleti. A reći ću vam nešto – mi smo dolazili na sva takmičenja sa željom da osvojimo zlato. Imali smo taj pobjednički mentalitet i kada smo gubili polufinala, za nas je to bio smak svijeta. Nije nam ni do čega bilo, bili smo istrošeni i fizički i psihički“.
Ostaje utisak da je ta generacija mogla još više da osvoji (zlato na EP, dva srebra na EP, jedno na SP, zlato Svjetske lige), iako su imena Šćepanovića, Ivovića, Gojkovića, Jokića, Zlokovića, braće Janović, Brguljana, Petrovića… zaista ostavila poseban pečat u istoriji našeg sporta.
„Naravno da smo mogli više, ali opet se vraćam – ti mečevi za treće mjesto nas nisu inspirisali. Sjećam se jednog meča za bronzu sa Italijanima. Znam ih naravno iz lige, iz kluba, sjedimo, oni isprepadani od nas. A ne znaju, da smo mi u totalnom padu. I takvi kakvi smo, sa pola snage, gubimo gol razlike od njih“.
NAJ – NAJ
Najbolji saigrač u reprezentaciji?
“Ne bih izdvojio zaista nikoga. Ta generacija ne zaslužuje da se neko izdvoji. Šćepanović, Zloković, moj Nikola, Ivović, Gojković, Jokić – strašan tim”.
Najbolji saigrač u klubu?
“Alberto Anđelini, nezgodna strana, čudo od igrača. I Norbert Madaraš, izvanredan šuter, profesionalac”.
Trener koji je ostavio poseban utisak?
“Svaki ostavi neki trag, svaki ima specifičnosti. Vesko Marković, legenda kotorskog vaterpola je napravio prekretnicu u mojoj karijeri, pa Slobodan Mačić – ostanu u sjećanju ti sami počeci vaterpola. Takođe, trener u Savovi Klaudio Mistranđelo. Uvijek sam cijenio trenere koji uspijevaju da se prilagode timu, da se adaptira igračima”.
BOLT, BRAJANT, KARABATIĆ…
Samo učešće na Olimpijskim igrama je poseban osjećaj za svakog sportistu – Mlađan je tri puta bio dio najvećeg planetarnog sportskog događaja. Tri puta poraz u mečevima za bronzu, ali brojne anegdote, druženja u olimpijskom selu – ostaju da se pamte.
“Peking, London i Rio – svake Igre bile su specifične. Prelijepa manifestacija, veliki broj sportista, predstavljaš svoju zemlju… Nismo imali sreću, da uzmemo medalju, utisak bi onda bio potpun, ali… Srećeš Bolta, NBA zvijezde, živiš sa najvećkim sportistima. Sjećam se baš Bolta – sjedimo u menzi, a on pored nas, nekoliko sati prije trke naručuje hranu u Mekdonaldsu. Uz neku muziku, svoje rituale, pjeva, igra, uživa… Uveče ga gledamo na TV-u, on ostavlja sve iza sebe, postaje olimpijski šampion. Vraća se u selo, dočekuju ga svi aplauzom, a on u tom trenutku trči nekih tridesetak metara kroz menzu – nestvarna brzina, bukvalno fleš, čudesno. Takođe, Nikolu Karabatića sam sreo u Pekingu, stidljivo se javio, naravno ne zna ko sam ja, ja njega znam. Posle četiri godine, opet u selu, ovog puta u Londonu, javljanje, malo duže pričamo, pa onda u Riju – novi susret i još duža priča. Smijali smo se, a da smo bili u Tokiju, vjerovatno bismo postali prijatelji”, uz osmjeh navodi Janović i nastavlja: “NBA zvijezde imaju posebne uslove, ne borave u selu, ali znaju da se pojave. U pekingu su se pojavili i nastala je ludnica – Lebron, Vejd, Brajant, Djurent… Trik majice, lanci, istetovirani, atrakcija… Brajant je tada napomenuo da je pokušao na koledžu da igra vaterpolo, bilo nam je to interesantno”.
JOVETA I TONI
Italijani su ludi za fudbalom, a to je tokom svog boravka na Apeninima osjetio i naš sagovornik.
“Sezona je 2009/10 i sa prijateljem Italijanom dogovaram se da gledamo utakmicu Đenova – Fiorentina, to nam je blizu. On nabavlja karte, ali pod ‘uslovom’ da mu nabavim dres Jovetića. Ja u tom trenutku, pred njim, zovem Jovetu, javlja se čovjek i kaže ‘Brate, zovi me za 5 minuta, igram sony sa Lukom Tonijem’… Italijan u šoku, ne može da vjeruje da razgovaram sa Jocvetićem, a još da je tu Toni, nevjerovatno popularan tada. Posle utakmice nam Jovetić daje dres, ovaj to prepričava i danas. Ma Italijani su ludi za fudbalom, podijeljeni strašno u tom smislu i osjeća se mržnja između Juventina, Interista, Milanista, Napolitanaca… Kada sam došao u Savonu, prvo pitanje je bilo za koga navijam. Ja kažem za Real Madrid, a dio njih ‘to majstore, kako ste razbili Juve u Ligi šampiona’… Nalaze kopču koja njima odgovara”, uz osmjeh priča Janović.
SAMO DVA MEČA PROTIV NIKOLE
Braća Janović su odigrali na stotine utakmica, bili dio najjačih evropskih takmičenja, ali interesantno da su tokom karijere odigrali samo dva meča jedan protiv drugog.
“Pro Reko – Jug. Oni nas dobiju u Dubrovniku, mi njima vratimo u Reku. Pred taj meč u Italiji, Tempesti i Pino Porcio prave taktiku za Nikolu, ko će da ga čuva, na koji način. U jednom trenutku okreće se Pino ka meni i kaže uz osmjeh ‘čuvaćeš brata ako krene da nas razbija, pa neka tebe bije’. Nikola na tom meču da četiri gola, ja takođe četiri. Nisam ga čuvao, naravno, napad je bio prioritet”.
Pretpostavljam da su kući tada bili najsrećniji?
“Naravno, kada i jedan i drugi odigramo dobro”.
