Trinaestu godinu zaredom imaću čast da budem dio žirija koji bira najboljeg igrača Evrope.
Glamurozni Monte Karlo ili vanvremenski Istanbul, manje je bitno, ono što ostavlja utisak je fenomenalna organizacija UEFE, pri kojoj se svako ko je u ulozi gosta, osjeća privilegovano. I dok kolege novinari obično imaju šansu da na izboru, koji se uvijek održava kada i žrijeb za grupnu fazu evropskih takmičenja sretnu nekog svog (mislim pritom na predstavnike klubova iz svojih zemalja, popričaju i podruže se sa njima, da budu ponosni što su među velikanima), negdje sam živio u ubjeđenju da će se to dogoditi i meni.
LOB SPORT će imati svog predstavnika u Monte Karlu: Kome će 13. izbor UEFE biti srećan?
Razmišljao sam uvijek – kad mogu Luksemburg, Makedonija, pa i Gibraltar da imaju svog predstavnika, možemo i mi.
E – pa mi ne možemo. Jer izjava ‘Danas svi igraju fudbal’, legendarnog Miljana Miljanića, koja decenijama obično služi kao mantra favoritima pred meč sa autsajderima, važi za sve, sem za nas. Možda i za predstavnike San Marina. Ni kod njih se fudbal ne igra, s tom razlikom što se u državici u utrobi Italije ne zanose da su profesionalci.
>>> SAZNAJEMO: Džudović obećao ostavku – Varvarima
Ne zanose se ustvari ni da znaju da igraju, jer ne znaju – odrade jutarnju smjenu u kancelariji, restoranu, na pumpi, a popodne izađu na teren rekreativno, da se istrče…
Možda bi trebalo da krenemo istim putem, pa da se radujemo svakom golu, ponekom bodu, pobjeda nad bilo kim da nam bude čudo.
Godinama se međutim kod nas svi zanosimo, godinama se kao iznenađujemo kada nas pospreme neki koje smo ranije imali obraza da nazovemo ribarima, konobarima… Nije to više iznenađenje, zna to svako ko prati, poznaje – i fudbal i igrače. Iznenađenje je, na primjer, kada dobijemo prvaka Andore i to ubjedljivo. Jer očekivanja su bila da će tamo neki mali Španci da nam je sakriju. Loptu.
>>> Kažić o debaklu Budućnosti: I dalje se odnosimo potcjenjivački, a na mnogim nivoima smo amateri
Petarda od Brejdablika – nije iznenađenje. Kada vidimo razliku u klasi, pristupu, pogledu na fudbal i doživljaju istog – nema tu nikakvog iznenađenja.
Tehnički nedorasli, fizički nemoćni, trkački nikakvi, taktički uništeni… Uz govor tijela koji idealno pokazuje gdje smo i što smo. U podrumu evropskog klupskog fudbala. I ništa se ne mijenja. Ustvari, mijenja se, ali na gore. Kako nazvati bezobrazluk čelnika naših klubova koji dozvoljavaju da evropske mečeve umjesto jači, uz prava pojačanja, godinama unazad, dočekujemo osjetno slabiji. Bez šanse da se uopšte nadamo bilo čemu. Jer, kvaliteta nema.
>>> Brano Milačić za LOB SPORT: Bog s nama, naš fudbal je van svemirskog prostora
Ali, bitno je da ima para od UEFE, posebno kada si prvak (kako to zvuči – prvak Crne Gore u fudbalu, čudo!) da se obezbijedi dio budžeta za nadolazeću sezonu, pokrije možda minus iz prethodne. Novca za pojačanja – nema. Nema potrebe.
Dok god je tako, dok god su nam najbolji igrači lige veterani, dok god mladi budu igrali na silu, zbog nekih pravila, a ne jer zaslužuju i jer su se izborili za to, dok god ne budemo riješili da za makar dvojicu igrača (koji će da naprave razliku, a uz koje će da uče ostali) iskeširamo 500-600.000 godišnje (kad može npr. Košarkaški klub Budućnost može onda i fudbalski koji uloženi novac, za razliku od košarkaškog, višestruko vraća usljed nekoliko dobrih evropskih rezultata), nema pomaka.
>>> Nije smak svijeta, petarde od ribara su realnost crnogorskih klubova
Do tada će svi igrati fudbal.
Sem mi.
