Staro je nepisano pravilo: Ono šta gledamo na terenu rezultat je rada trenera, ono što vidimo na tabeli rezultat je rada kluba. Viđeno u decembarskom derbiju HNL-a bilo je blago rečeno razočaranje za sve koji su ga s takvim nestrpljenjem iščekivali, pogotovo kad je u pitanju Dinamo koji je 2023. započeo tako što je bukvalno rastrgao Hajduk u maksimirskom derbiju. I do kraja godine ostao na toj jednoj jedinoj pobjedi koju je trenerski potpisao Ante Čačić. Bio je to krajem februara čas fudbala najviše klase za raštimani i nepripremljeni orkestar Ivana Leke, a cijela priča bila je gotova već u 63. minutu kad je Ivanušec zabio za 4:0. Osam mjeseci poslije Hajduk je, iako veći dio utakmice sabijen u svoju polovinu, zapravo s lakoćom odbijao stihijske napade vječnog šampiona.
Može cijela dinamovska javnost, sva svita hroničara i komentatora papagajski unedogled da nabraja grijehe uprave koju čine uglavnom nekadašnji prirepci Zdravka Mamića. Ili da priča kako su igrači ti koji na terenu sve rješavaju. Ali ipak je trener taj koji ih bira i određuje linije kretanja. U četiri mjeseca Sergej Jakirović nije došao do igre koja bi impresionirala i puno slabije timove od lidera iz Splita. Zapravo su od Dinama i ljepše i efikasnije igrali i Gorica i Rijeka dok ih je vodio. I Zrinjski.
Sto eura i diplomu iz marketinga dajte majstoru koji je tih 0:0 proglasio ratničkim derbijem! Bila je to očajna reklama za fudbal, kreativna muka i negledljiva predstava u koju se odlično uklopio čak i HRT-ov komentatorski dvojac. Kog interesuje to drugarsko, maltene “đe si, brate” očijukanje, interne fore i dobacivanja kao da prenose Jadranske susrete, a ne derbi prepun tenzija koji potencijalno može i da riješi šampionsko pitanje i gdje su nervi i inače na ivici noža.
Sve prisutne, kao i publiku pred TV-ekranima, sablaznio je i cijeli arsenal topovskih udara koji je ispucala Torcida s južne tribine. Odjekivalo je kao u Gazi, kao da obezbjeđenja na ulazu nije ni bilo, pa onom nepisanom pravilu iz uvoda teksta možemo da dodamo i nastavak: Ono što gledamo na stadionu, rezultat je stanja u društvu. Kao i kompletnog sistema koji živi u strahu od navijačkih armija i moli Boga da svi organi reda izvuku žive glave i vrate se živi kućama. Umjesto da je obrnuto.
Hajduk je najveći dobitnik i zasluženi jesenski šampion. Klub vođen u najboljim manirima nekadašnjeg samoupravljanja, s “radnom masom” koju se pita više nego šefa uprave, imao je stabilnost i kad su se desila krizna razdoblja. Ali i ova je utakmica postavila pitanje: Uđe li u kvalifikacije za Ligu šampiona, a nije daleko od toga, da li bi prošao i Balkanija? Ili onog šampiona Azerbejdžana, jedinog kome je neki klub iz Srbije ove sezone uzeo mjeru, o čemu je jučer pisala koleginica Anja Vukašinović. Ali nema šta ko u Hrvatskoj da se podsmjehuje tom debaklu i očekivanom padu koeficijenta srpskog fudbala, mada nas svako malo časte tekstovima na tu temu, kad je hrvatski još niži i od takvog posrnulog komšijskog. A sve šta gledamo govori da je dno još daleko, mada strelovito jurimo ka njemu.
Realno je ovo najlošija konstalacija trenera otkako se igra HNL, bar što se tiče vodećih klubova. Mladoga Karoglana zasad ljubi rezultat, ali njegov je trenerski opus izvan Hajduka jako tanak. Pa u Istri je odletio nakon tri kola! Stekao je lijepu prednost, ali kako će da reaguje kad pritisak dodatno poraste? Kolutanja očima nakon svakog pitanja i “šamaranja” novinara na pres-konferencijama kojima se rado služi Rijekin trener Željko Sopić zabavljali su javnost do jednog momenta. Onda je postalo naporno, a igra Rijeke išla je samo prema dolje da bi protiv klinačkog sastava iz Koprivnice doživjela kliničku smrt. Sergej Jakirović ima zapravo najdeblji “dosje” prije dolaska u Dinamo, a pokazalo se i najdeblju kožu od svih jer je i nakon najtežih brodoloma tupio isto ni ne pomišljajući da preuzme odgovornost.
Na jedno pitanje nema odgovora, a i ono će doći na red pred upravom koja mu je daleko, daleko blagonaklonija nego što je bila prema Bišćanu kojeg je dočekala iza prve okuke: Šta se dešava s najvrednijim Dinamovim draguljem, jedinim iz ovoga sastava koji naznačuje da bi mogao da ostvari transfer na kakve su u Maksimiru decenijama navikli? Martin Baturina neprepoznatljiv je u odnosu na doba kad je izašao iz omladinske škole, pasivni promatrač igre koju vode Japanac Takuro Kaneko kog je Jakirović po dolasku htjeo da otpiše i Josip Mišić, drag dečko i veliki borac koji kao lažna desetka ima jedan problem – veći dio karijere proveo je u klizećem startu. Ima i to svoju vrijednost, ali Maksimir je ipak navikao na bolje.
Uostalom, tabela sve govori.
