Razgovarali smo sa Aleksandrom Ivovićem u junu prošle godine. Povod je bila treća vezana titula, ukupno peta u Ligi šampiona… Sada smo se vratili u prošlost i zamolili Leku da evocira uspomene na današnji dan 2020. godine, kada su Draško Brguljan, Dejan Lazović, on i tada neki novi klinci osvojili poslednju medalju za crnogorski vaterpolo.
>>> Veliki preokret za posljednju medalju crnogorskog vaterpola
Hercegnovljanina je telefonski poziv Lob Sporta zatekao nakon treninga. S obzirom da ubojiti bek više ne nastupa za reprezentaciju imao je nikad dužu pauzu između dvije polusezone. Kaže da je došla u pravo vrijeme.
“Imali smo pauzu od 13. decembra do našag Božića. Skoro mjesec dana. U oktobru sam povrijedio diskus na vratu, osjećao posledice na lijevoj ruci, trnula mi je od vrata jer jer nerv bio prikliješten i nisam imao punu snagu u toj ruci, tako da mi je pauza dobro došla. Odmorio sam, imamo sada mjesec i po bez utakmica da se vratimo u pravu formu, prionućemo na rad i nadam se da ću se oporaviti do početka drugog dijela sezone“.
Ivović je zatim evocirao uspomene na januar 2020. godine i pobjedu nad Hrvatskom (10:9) u meču za bronzano odličje. Leka je briljirao u tom duelu, postigao polovinu golova naše reprezentacije, računajući i pobjednički, kada je projetkilom “probio” golmana Barakuda, Ivana Marcelića.
“Nismo osvojili najsjajnije odičje ali mene jako lijepa sjećanja vežu za to takmičenje iz razloga jer sam tokom godina shvatio da je svaka medalja bitna i jako vrijedna. Nije lako doći do završnice na velikim takmičenjima, pogotovo te godine u Budimpešti, jer nisu bila velika očekivanja od naše selekcije, sada to mogu otvoreno da kažem. Imali smo samo tri igrača, Draška Brguljana, Deja Lazovića i mene, sa iskustvom osvajanja odličja na velikim takmičenjima, tako da je medalja u Budimpešti bila možda iznenađujući rezultat. Ponosan sam na to odličje, drago mi je što sam doprinio velikom rezultatu. Pored medalje važnije mi je što sam, kako se kaže, ostavio mlađima nešto u amanet, prije svega radnu etiku i kako treba da se ponašaju tokom teninga. Profesionalizam je jako bitan“.
>>> Vaterpolo titan Aleksandar Ivović ekskluzivno za LOB SPORT: Sljedeće godine odlazim u penziju
Iz riječi Aleksandra Ivovića reklo bi se da Ajkule nisu imale za čim da žale na šampionatu održanom u Dunav areni?
“Vidi ovako, rekao sam u polufinalu sa Mađarima, nakon koga su me kritikovali, a sa ove distance mogu da pričam, kada smo promijenili ekipu, kada su otišli ti neki asovi, od mene je mnogo zavisilo, a u polufinalu nisam bio na mom nivou u napadu. Sjećam se da smo imali dobro otvaranje, poveli 2:0, dugo bili u egalu, a moj šut je bio 6-0. Da sam imao bolji dan, možda smo mogli i više da napravimo. Znamo o kakvoj vaterpolo sili pričamo, ali smo Mađare dvije godine ranije dobili na istom bazenu u finalu Svjetske lige što nam je ulivalo samopouzdanje, ali eto… Doneke je moja krivica što nismo više napravili“, samokritičan je Ivović.
Leka se sjeća odlične atmosfere u reprezentaciji.
“Osjećao se taj generacijski jaz. Mlađi su bili spremni da uče, da prate nas trojicu starijih. Podsjećali su me na mene sa početka karijere kada sam učio od starijih asova. Vidiš da te gledaju širom otvorenih očiju, mogu da kažem da mi je prijalo sve to. Vodio sam mlađe reprezentativce u šetnje kroz Budimpeštu, na izletište na ostrvu Margit Siget kada smo imali slobodnog vremena da malo pročiste glavu. Poušavao sam da ih relaksiram, jer taj pritisak zna da blokira igrače kada nemate iskustvo. Što se tiče treninga i zalaganja u bazenu sve je bilo na zavidnom nivou“.
Poslije Evropskog prvenstva u Budimpešti 2020. godine za vaterpolo reprezentaciju Crne Gore je četvrtfinale na velikim takmičenjima bilo krajnji domet.
“Kuriozitet je da su trenutno u vrhu Italija, Grčka, Španija i Mađarska, da nema Srbije i nas. Treba to analizirati. S obzirom na bazu veće je iznenađenje što nema Srbije, više nego što nema nas. Bez laganja i pokušaja da branim ikoga moramo biti realni da je naš trenutni potencijal dovoljan upravo za to gdje jesmo. Vidite i kroz izjave iz drugih tabora da je realno da budemo između petog i osmog mjesta na velikim takmičenjima. Sada je na nama da probamo da iznenadimo. Selektor Gojković je rekao jednu veliku istinu, da mi od prvog do poslednjeg igrača moramo biti na maksimu tokom svih 10 dana turnira da bismo ušli u borbu za medalje, što nije lako“.
Na predstojećem Svjetskom prvenstvu u Dohi dijeliće se poslednje četiri karte za Olimpijske igre u Parizu. Pored Crne Gore u redu stoje vaterpolo velesile kao što su Italija, Hrvatska i Srbija. Kako jedan od najboljih bekova današnjice vidi naše šanse da nas obasjaju svijetla Pariza?
“Godinama sam u Italiji i mogu da kažem da očekujem bolju igru od njih na Svjetskom prvenstvu, iako su i na šampionatu Starog kontinenta stigli do bronze. Azuri pretenduju na sam vrh u Kataru. U drugu ruku ne bi me iznenadilo kada bi Mađari ponovili uspjeh od prije dvije godine, jer su u Zagrebu poslali drugu ekipu i igrali polufinale. Ostavili su u Budimpešti sedmoricu igrača da se pripremaju sa durgim trenerom. Nije lako, čudan je kalendar, u šest mjeseci imamo tri velika takmičenja. Biće teško održati kontinuitet. Selekcije koje su se kvalifikovale za Olimpijske igre imaju luksuz da kalkulišu, kao što su to radili Mađari u Hrvatskoj. Biće jako interesantno ali nezahvalno bilo šta prognozirati“.
Vaterpolo as je potom pojasnio put koji Ajkule čeka u Kataru.
“Ispostavilo se da pred poslednji turnir Hrvatska, Srbija i Crna Gora nemaju vizu za Olimpijske igre što ne znam kada se poslednji put desilo. Srbija i mi smo u nezavidnoj situaciji jer imamo teža ukrštanja na Svjetskom prvenstvu. Ekipa koja završi treća u našoj grupi igraće već u osmini finala protiv Mađarske i Italije i sigurno u tom meču neće biti favorit. Biće veliki pritisak da se ne bude treći, a neće biti lako dobiti Japan i SAD, pogotovo jer su se te dvije selekcije dok smo mi igrali Evropsko prvenstvo isključivo spremale za Mundijal vodenih sportova. Amerikanci imaju par vrhunskih pojedinaca, napredovali su i u dobroj su formi… Rekao bih da će nam šanse da se domognemo olimpijske vize ukoliko osvojimo jedno od prva dva mjesta u grupi biti 50/50. U suprotnom će biti zaista teško“.
Tridesetsedmogodišnji Ivović je i dalje jedan od najboljih igrača u svjetskom vaterpolu, kapiten je najtrofejnijeg svjetskog kluba Pro Reka, igra na visokom nivou. Sigurno bi mnogo voljeli da ga ponovo vide u kapici sa državnim grbom. Veliki Aleksandar poručuje da je to za njega zatvorena kniga.
“Definitivno sam se oprostio od nacionalnog tima poslije Olimpijskih igara u Tokiju 2021. Vaterpolo iziskuje velike i fizičke i mentalne napore, a nisam neko ko bi došao u reprezentaciju da bi odrađivao posao i igrao na staro ime samo da bi upisao neki nastup ili gol više u ličnu statistiku. Došlo je vrijeme za smjenu generacija, 15 godina sam bio u reprezentaciji i procijenio sam nakon Japana da je pravo vrijeme da se povučem i ostavim prostor mlađim igračima“.
Ljetos je u razgovoru za Lob Sport Ivović kazao da će mu tekuća sezona najvjerovatnije biti poslednja i u klupskoj karijeri, ali da će definitivnu odluku saopštiti u toku sezone.
“Nisam se predomislio. Ljudi iz kluba čine sve da odigram i sezonu 2024/2025 jer sam prije tri mjeseca dobio italijansko državljanstvo. To znači da ne bih uzimao mjesto stranca, odnosno mogli bismo da dovedemo još jednog stranca. Vidjeću, sve zavisi od mog zdravstvenog stanja. Ponoviću isto kao što sam odgovorio na pitanje o reprezentaciji – dok god budem fizički spreman baviću se vaterpolom. Definitivno ću odlučiti kroz mjesec, mjesec i po. Poslednje dvije godine nisu bile lake. Imao sam dvije teške povrede. Prvo rame, zatim diskus. Izlazim iz te povrede, ako je budem zaliječio kako treba vidjeću… Sebi sam uvijek najveći kritičar, moram da vidim u kakvoj formi ću biti“.
Pro Reko je ljetos u Beogradu osvojio devetu titulu evropskog prvaka. Tim iz Ligurije tri godine dominira Ligom šampiona, juriće do kraja sezone četvrti vezani trofej što nikome nikada nije pošlo za rukom.
“Ovo što smo uradili nije se desilo 50 goldina. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka je pošlo za rukom ekipi Mladosti i sada nama, ali niko nikada nije vezao četiri trijumfa. To nam je motiv da probamo da napravimo iskrosak i ostvarimo nešto što niko nije do sada. Dvije poslednje sezone osvojili smo triplu krunu i to je kuriozitet u 100 godina dugoj istoriji kluba. Imamo vrhunsku ekipu, dobro guramo, sve je moguće“, zaključio je u razgovoru za Lob Sport, Aleksandar Ivović.
