Prošlo je 16 godina od istorijskog dostignuća rukometne reprezentacije Crne Gore, koja se najprije prva od svih selekcija plasirala na veliko takmičenje, a potom i uspjela da prođe u narednu fazu Evropskog prvenstva u Norveškoj 2008.
>>> Dramatična bitka sa Rusijom i istorijski iskorak Crne Gore na prvom velikom takmičenju
Selektor tadašnjeg sastava Ranko Bana Popović u razgovoru za Lob Sport prisjeća se prvenstveno tog nevjerovatnog remija sa Rusijom (25:25), kada je debitant Crna Gora bila nadomak premijerne pobjede, ali je primila gol tri sekunde prije kraja.
“U tom trenutku su nas malo emocije ponijele. Devet sekundi prije kraja, igrač manje, tražio sam da se napravi jedan ili dva faula. Kad sam kasnije anlizirao, možda sam napravio grešku i možda smo trebali da odigramo presing i odmah ih fauliramo. Tada je postojala opcija i da golman načini faul za devet metara. Možda ni to ne bi uspjelo, ali sam u tom trenutku mislio da je to pravi plan. Onda je taj Andrej Starih ušao u igru i postigao jedini gol na meču za remi. Iako smo osvojili prvi, istorijski bod, bio je veliki žal nakon utakmice”, prisjeća se Popović.
Potom je Crna Gora, uprkos porazima, odigrala jako dobro protiv Danske i domaćina Norveške, što joj je u konačnici donijelo plasman u narednu fazu uz gol-razliku od samo jednog gola u odnosu na Rusiju.
“Bez ikakve sumnje, bio je to Istorijski uspjeh. Prvi put da smo se našli na Euru i uspjeli. Čast i zadovoljstvo je bilo voditi tu selekciju. Bilo je teže proči u drugi krug, bez obzira što su prolazile tri selekcije, jer je učestvovalo samo njih 16 na cijelom turniru. Imali smo sjajnu ekipu, kako u odbrani, tako i u napadu. Kako je prvenstvo odmicalo igrali smo sve bolje i bolje te na kraju završili prvenstvo na 12. mjestu”.
Prirodno, nakon drame i prolaza dalje dogodila se erupcija oduševljenja, kako unutar reprezentacije, tako i u crnogorskim domovima.
“Nakon utakmice sa Norveškom i prolaza dalje usljedio je veliko slavlje zbog istorijskog plasmana u narednu fazu. Došlo je do emotivnog pražnjenja, igrači u tom trenutku nisu vjerovali da smo prošli, iako je meni i njima bio to cilj, uprkos tome što nismo to javno potencirali. Emocije su nas savladale, kao debitanti proći u drugi krug bilo je nezamislivo. Sa Slovenijom i Hrvatskom smo potom takođe igrali dobro. Međutim, ostaje istorijski turnir i prolaz u drugi krug. To je bio temelj svega onoga što imamo danas u rukometnoj reprezentaciji”, naglašava cetinjski trener.
Popović je tokom trenerske karijere vodio sa uspjehom svoj Lovćen, kao i Mojkovac te tivatski Partizan.
“Vidim da Lovćen pokušava da se vrati u Evropu. Za naš rukomet i reprezentaciju bi itekako značilo da jedna ili dvije ekipe konstantno igraju u Evropi. Onda bi bilo lakše za sve. Ako Lovćen i sljedeće godine bude igrao evropska takmičenja, bez obzira koji nivo, to bi bio odličan potez. U suprotnom bi samo ovogodišnje učešće bilo promašaj.
Još kao igrač nosim divne uspomene iz Tivta, a takođe i kao nekadašnji trener Partizana. Uvijek mi je drago da odem tamo i kad god imam vremena pokušavam da im pomognem. Njima su moja vrata uvijek otvorena”, zaključuje Popović.
