Četiri učešća na Eurobasketima. Dva na Mundobasketima. Ukupno 13 pobjeda na velikim takmičenjima i nezaboravne predstave u kvalifikacijama. Držanje Amerikanaca u šahu cijelu utakmicu na Svjetskom prvenstvu, 11. mjesto na planeti…
Sve je to ispisala košarkaška reprezentacija Crne Gore u prethodnim godinama, s akcentom na posljednja takmičenja i poboljšanje statusa do nivoa da se naši momci bore za odlazak na Olimpijske igre. I to u megapopularnom sportu, kraljici igara, čiji granice svakim danom probiju mrežicu na svakom pedalju zenmaljske kugle.
Pariz jeste iz više razloga ostao nedosanjani san. Što zbog povreda, što zbog umora, što zbog kvaliteta protivnika, što zbog neshvatljivo amaterskog rasporeda Fibe (dvije utakmice u 24 sata), što zbog kalkulacija suparnika u međusobnom susretu… To sve staje na razglednicu iz Letonije.
Istovremeno, selektor Boško Radović bio je primoran da podmladi tim i pripremi ga za jedinstveni izazov u opakoj konkurenciji. Nikola Vučević nakon naporne sezone u Čikagu stavio je Crnu Goru ispred porodice i svega ostalog. Ostali igrači su, takođe, imali intezivne sezone, a neki od njih tek nekoliko utakmica za nacionalni tim. Svejedno, borili su stoički, ostvarili polovičan učinak i zbog svega toga ostaje žal zbog izostanka polufinala.
Jer, ova ekipa je svojim odnosom prema državnom dresu to zaslužila.
Usput, o čemu je govorio i selektor Radović u svom otvorenom maniru, reprezentacija ni izbliza nije imala “vazdušnu podršku” javnosti. Mada je veliko pitanje o kolikom postotku javnosti i govorimo, budući da nijedna crnogorska televizija nije prenosila ni pripremne, a ni kvalifikacione utakmice, a u pitanju su njena đeca.
U jednom trenutku planirano je da se prenosi, zamislite, polufinale – do kojeg nikad neće doći. Koliko su onda sami građani uopšte mogli da se stope sa svojom selekcijom izlišno je govoriti. Posebno kad komentator televizije iz druge države tokom utakmice Crnu Goru brka sa – svojom zemljom…
Zato je Crna Gora, uprkos svemu, na parketu položila svoj test, što se ne može reći za sve one oko nje.
“Nismo došli na neke seoske igre, ne znam koliko je javnost ispratila, a utisak mi je da nismo baš ispraćeni kako treba s obzirom da smo prvi put učestvovali na kvalifikacionom turniru za Olimpijskih igara. Ne znam da li je javnost svjesna na kakvom smo mi turniru bili, ovdje nema loše ekipe, na sva četiri turnira teško da možete naći ekipu koja je “zalutala”, možda jedna ili dvije. Ja odavno ne čitam novine, rubriku košarku, jer što se tiče reprezentacije ne mogu da pročitam puno lijepih stvari kao što se dešavaju posljednjih tri-četiri godine“, priznao je selektor i vrlo dobro detektovao postojeće stanje.
“Utisak mi je da nismo ispraćeni kako treba, nismo igrali seoske igre”
Nekad se čini da u moru svakodnevnih šumova građani Crne Gore i nisu baš najsvjesniji podviga koji čine njihovi sportisti. A ove same kvalifikacije bile su itekakav i pitanje je kad ćemo ponovo imati uopšte priliku da kroz košarku lovimo Olimpijske igre.
I upravo zbog te teško stečene i pružene nade crnogorski košarkaši i selektor zaslužuju riječ – hvala.
Jer, Crna Gora možda jeste teritorijalno mala, ali je sportska, u ovom slučaju košarkaška gora ponosna.
