Od kada se 1997. prvi put pojavio na velikim rukometnim takmičenjima kao šef neke nacionalne selekcije, malo je bilo zima kad nije imao neku ulogu, najčešće vodeću. Posljednje dvije godine, nakon povlačenja sa mjesta selektora reprezentacije Hrvatske, bio je stručni savjetnik. Hrvatski rukometni savez u februaru mu se zahvalio na daljoj saradnji, tačno na 20-godišnjicu osvajanja svjetskog zlata u Portugalu.
Ove će godine 20 godina od osvajanja olimpijskog zlata obilježiti objavom nove knjige koju najavljuje kao vodič za sve trenere i one koji misle da se bave tim poslom. Na velikim takmičenjima vodio je selekcije tri države – Italiju, Hrvatsku i Makedoniju. Ona prva bez njega više nikad nije izborila plasman. Druga je posljednje finale bez Červara igrala još davne 1996. godine. A u onoj trećoj i danas dominiraju igrači koje je sam stvorio.
Lino Červar dočekao nas je u svojoj Bašaniji, vazdušnoj banji u Istri koju su mahom zauzeli bogati slovenački vikendaši. Poslije njegove kuće još su samo svjetionik Savudrija i Kostićev Kempinski, a nakon toga Slovenija, pa Italija. U 74. godini sav je u spisima i zabilješkama, prati sve, ne samo rukomet i s velikim interesovanjem čeka početak Evropskog prvenstva u Njemačkoj.
KAKAV RUKOMET OČEKUJETE?
“Ne vidim ukupni napredak. Vidim u jednom detalju i tu moram da pomenem Skandinavce koji su savršeno “sašili odijelo” kroz pravila igre koja njima najbolje odgovaraju. Brza i dinamična igra što se tiče tranzicije – to njima ide savršeno. Danas se igra pojedinačna kontra, ne polukontra, još manje kolektivna, uglavnom se zabija kroz dva-tri dodavanja. Nepravovremeni povratak napadača u odbranu odmah se kažnjava. Vidljiv je kvalitet trčanja, jedino što to TV-kamere ne prate, taj brzi centar. A tu se postiže popularnost. Slabost, odnosno regresiju rukometa vidim u nektivnim 6-0 odbranama. Rukomet je prepun specijalaca, počevši od svjetskog prvaka sa Haldom i Molgardom. To je zastoj, ti “policajci”, svaka ih selekcija ima i to mi se ne sviđa. Budućnost vidim, a to pišem u svojoj knjizi, u proaktivnoj odbrani plus tranzicija. Proaktivna je ona odbrana koja inicira promjene i ima nadzor nad napadačem. Trenera ocjenjujem po odbrani. Ako je složio, budi siguran da zna i tranziciju i napad”.
KOGA VIDITE U ZAVRŠNICI ŠAMPIONATA?
“Finale prošlog SP-a s Danskom i Francuskom potvrđuje smjer o kojem sam ranije govorio. Slabost današnjeg svjetskog rukometa je nedostatak pravih šutera, evo vam i primjer klupskog prvaka Evrope – Magdeburga. Previše se toga dešava na prostoru između šest i devet metara. Nemate Blaženka Lackovića, ili ih je jako malo, igrača koji može da skoči s deset metara i postigne gol. Kad bi toga bilo, odbrane bi morale češće da idu u dubinu, pivot bi ostajao sam i bilo bi zanimljivije”.
“Potencijalno iznenađenje? Ne podcjenjujmo Švedsku, naravno Španiju, a iako je mala zemlja i nema visoku ekipu, ako je u kompletnom sastavu Island može da bude iznenađenje za svakoga. Prognoze se vrte oko istih koji su osvajali posljednje dvije-tri godine”.
HRVATSKA TU VIŠE NIJE…
“Da, ali ne zaboravimo da uvijek možemo da iznenadimo, to smo i 2003. pokazali. Za mene Hrvatska jeste rukometna velesila, ali pod uslovom, neizostavnim za igrati finala. A taj je da za vrhunski rezultat, ako nisi pripremio neki novitet, moraš da imaš dvije stvari: Prvo, taktičku raznovrsnost, da u odbrani možeš da igraš 5-1 i 6-0 i 3-2-1 ako treba. Drugo, raznovrsnost u napadu. Neke reprezentacije su već pribjegle igri s dva ljevaka. Da sam selektor, to bi probao, jer se time mijenja način igre. Naizgled nebitan detalj, ali detalji najčešće odlučuju”.
Vodili ste tri selekcije na velikim takmičenjima, prvu Italiju koja je pod vašim vodstvom bila senzacija. Sad, kad je lakše da se izbori plasman, nje nema… “Bili su tada gladni uspjeha, a bilo je i novca. Podigao sam im dnevnice, pa su u reprezentaciji zarađivali više nego u klubu cijelu godinu. Imao sam odličnog igrača Zaima Kobilicu (rodom od Zenice, op. a.). Taj je mogao deset komada svakome da zabije, strašan igrač, ali je doživio povredu pubične kosti i igrali smo SP bez njega. Garantujem da bi se s njim te 1997. Italija uplela u borbu za medalje, pa protiv Švedske smo vodili šest razlike… Dali su mi platu kao Boši Tanjeviću koji je 1999. sa Italijom bio prvak Evrope u košarci! A nagradili su me jer je Italija u rukometu bila niko i ništa, a odjednom smo u kvalifikacijama eliminisali Slovence, iste one koji su Hrvatsku ostavili bez Olimpijskih igara u Sidneju. Bio sam zvijezda, dva puta sam gostovao u fudbalskoj emisiji Domenica sportiva, jednom i s Marćelom Lipijem. To mi je kao rukometnom treneru bilo veliko priznanje, ali sam ubrzo vidio da njih više od toga ne interesuje. Ostao sam još kratko i vratio se kući. Uslovi su, inače, bili izvanredni, i sada ih imaju. Rukometni dom kod Rima i kadetsku selekciju u kojoj igrači imaju potpisane ugovore da tamo studiraju i dva puta dnevno treniraju. I uključili su ih vanredno u ligu. One bolje šalju u Francusku, Švedsku da se dokazuju. EHF bi razveselilo da pridobije državu od 60 miliona stanovnika”.
IGRA SVIH ŠEST REPREZENTACIJA S PROSTORA BIVŠE JUGOSLAVIJE. ŠKOLA JE I DALJE TU, ALI NIKO VIŠE NE MOŽE DA ULOVI VRH…
“O svemu se priča, klubovima, infrastrukturi, igračima, ali prvi čovjek svakog sistema je – trener. Možeš ti da imaš halu, ali bez sistemskog rada… Dvije su tendencije u svijetu: Hoćeš li da imaš razvojni program, a to je sudbina malih zemalja poput naših, ili želiš momentalan uspjeh. To je probao Vardar, pa vidi sada… I žene su im bile evropske šampionke. To su za mene promašaji u pogledu razvoja rukometa. Oduševljava me u hrvatskom sastavu Srna, pa i Klarica. Već dva igrača su puno, tu su i novi golmani. Vidim i da mnogi klubovi s našeg prostora pošto-poto žele u Ligu šampiona. Čemu? I EHF liga je jaka, a možeš bolje da stvaraš”.
GLEDALI STE NEDAVNO CRNU GORU, KOJA JE OD 2020. POBJEĐIVALA SRBIJU, HRVATSKU, SLOVENIJU…
“Ubijeđen sam da taj tim ima nešto što nemaju i puno jače selekcije. Recimo, dva beka kakva nema 80 odsto sastava na EP-u: Vujovića i Borozana. Tu je i mladi Kaluđerović te Dragašević na lijevom beku. Imaju dobrog pivota Grbovića, odlično lijevo krilo Miloša Vujovića… Radović se povrijedio, takođe dobar, imaju sjajnog Simića na golu… Ma odličan tim, dobro složen i baš nikome nije lako s njima. Gledajući samo sastav, bilo bi iznenađenje da ne odu u drugi krug. Neovisno što su tu Srbija, Island i Mađarska. Oni imaju dva šutera, drugi ne. E sada, ono što nije dobro… Nisu složili odbranu. A imaju izvanrednog golmana i visoki su. Puno moraju da rade na odbrani, a vidimo ni da u minutima odmora ona nije u fokusu. Kod vrhunskih jest, ali kod manje vrhunskih… Riberi je odbrana ključ i iz nje tranzicija naprijed… Na takmičenje treba da se dođe s nekom novošću, ne samo s voljom. Ona je dobra, ali nije dovoljna”.
NA KLUPI CRNE GORE JE VAŠ BIVŠI GOLMAN S KOJIM STE OSVOJILI SVJETSKO I OLIMPIJSKO ZLATO. VLADO ŠOLA JE BIO I DIO VAŠEG STRUČNOG ŠTABA U DRUGOM MANDATU NA KLUPI HRVATSKE. KAKO GA VIDITE KAO TRENERA?
“Posvetio se trenerskom poslu i ima svoj razvojni put. Možda ne kakav smo imali mi koji smo se razvijali u Jugoslaviji i probijali se od petog ranga do prvog. Ja sam krenuo iz mjesta sa 800 stanovnika i za jedan gol mi je pobjegla druga jugoslovenska liga. Sa Umagom sam došao do Prve lige. Tu “kikiriki” Italiju doveo sam da igra ravnopravno sa najjačima. Vlado Šola ima veliku volju, ali treba mu još staža, čeličenja… Trenerski posao je takav, niko te ne pita zašto si bio loš – izgubio si i tačka. Ali Vlado ima ambicije i hoće da nauči, da čuje mišljenje, to su mu veliki kvaliteti. I zato mu savjetujem – prvo sastavi odbranu, a onda razmišljaj o napadu”.
U SASTAVU JE I VUKO BOROZAN, KOJI JE U PROBLEMIMA S KLUPSKOM KARIJEROM, ALI GA JE ŠOLA IPAK POZVAO. KAKO GLEDATE NA TU SITUACIJU, S OBZIROM DA VUKA DOBRO POZNAJETE?
“Ha, čuj, teško je da se odbaci takvav igrač. Puno njih je htjelo Borozana u timu, pa i Zagreb. Pretpostavljam da je imao privatnih problema, ali o Vuku mogu da kažem da je baš dobar čovjek. Meni se takav pokazao. Kad sam imao problema u Metalurgu i izbio je štrajk gdje su me optuživali da sam zgrabio sav novac, a da igrači nemaju za plate, Borozan mi se uveče javio i rekao mi: “Ja iza ovoga ne stojim. Izuzetno vas poštujem i nemojte da mislite da sam tu nešto umiješan”. Poslije se cijela priča pokazala kao namješteni blef, a isti koji su dizali štrajk kasnije su mi u selekciji Makedonije bili predaniji nego bilo koji igrači u mojoj karijeri”.
KAKO PREDVIĐATE RASPLET GRUPE SA MAĐARSKOM, SRBIJOM I ISLANDOM?
“Vidio sam dobre stvari kod Crne Gore. Branko Vujović se digne s deset i zabije gol. Nema tu odbrane. Kriza rukometa nastala je kad smo zapostavili visoke igrače. Prolazi i probijanja će da prolaze neko vrijeme, ali bez pravog šutera… Sjetite se Dejana Manaskova ili Jovice Cvetkovića. Pametnu i školovanu ekipu ne možeš da dobiješ na pretrčavanje. Grupa? Sve se svodi na to hoće li Crna Gora da popravi odbranu. U šali sam Šoli rekao: “Ako ne popraviš odbranu, nećeš da dobiješ nijednu”.
GOLMAN NEBOJŠA SIMIĆ JE EVROPSKA KLASA, TO JE NA SVOJOJ KOŽI OSJETILA I HRVATSKA…
“U ocjeni svakog igrača najvažnija je konzistentnost. Može li u slijedu više utakmica da bude među glavnim protagonistima. To je onda to. Nebojša Simić ima kvalitet, to je sigurno, ali nije mu lako. Često mora da spašava, tako možeš da vadiš jednu utakmicu ili poluvrijeme, ne više, ali kvalitetan postoji”.
TRENIRALI STE BROJNE IGRAČE SA PROSTORA BIVŠE JUGOSLAVIJE, PA I CRNOGORCE, RECIMO BLAŽO LISIČIĆ…
“Divan čovjek! Veže nas i jedna posebna anegdota. U Konversanu smo imali uslove na nivou Real Madrida i živa šteta što su predsjednika kluba nagovorili da ide u kandidaturu za gradonačelnika. Rekao sam da je lud. Kod njega smo se na imanju pripremali, imao je fudbalski teren, bazene, njegovi radnici skupljali su lopte oko terena. Svaki je igrač imao svoj stan sa Skavolinijevim kuhinjama. Kasnije je u centru grada bratovu gostionu pretvorio u kuhinju za igrače, hranile su im se i familije…”.
“Međutim, izgubi on izbore i osjeti se izdano od naroda, ne shvaćajući da su politika tajni glasovi. Nego, Blažo Lisičić… Igramo u Milanu, a ja kao ja, zahtjevan, ne želim nikad da izgubim, vičem na tajm-autu “ni slučajno da se ne izgubi lopta, igramo do kraja”! A Blažo opali i promaši. I ja lud, ulazim u svlačionu, urlam na njega, a on naspram mene ko orman… Ali cijelo vrijeme se izmiče, ne želi sukob. Kako sam pretjerao, pukao je i počeo da urla: “Pun mi je više i tebe i tvog urlanja, tvoje terapije i terora!”. Cirkus živi. Ja izlazim, vičemo preko vrata jedan na drugoga, a predsjednik stoji i sluša. Sjutra sastanak, pere on nas, da neće nervozu, da ne podnosi takvo ponašanje i kaže nam: “Ostajete obojica, a vi vidite kako ćete dalje”. I ništa, ja rekao da sam pretjerao, da nam je Blažo previše važan igrač, ali eto, perfekcionist sam, pa teško podnosim greške i šta ti ja znam. Onda Blažo uzeo riječ, kaže “nisam smio tako da reagujem”. I tako se riješilo. Sjećam se i da sam rekao: “Predsjedniče, na vašem bih mjestu bio zadovoljan. Jer su i igrač i trener pokazali da imaju muda”. Izvrsno mišljenje imam o Lisičiću – sve smo zajedno osvojili”.
U ZAGREBU STE VODILI I PETRA KAPISODU I GORANA ĐUKANOVIĆA. KAKO PAMTITE TU SEZONU?
“Znaš, u Zagrebu je uvijek malo spletkarenja. U novinama puste priču da sam eliminisao Gorana Đukanovića. Sretnemo se prvi put poslije toga, idemo jedan prema drugome, svi gledaju što će da bude, kad on mene grli. Poslao mi je nedavno vino, pozvao me u Crnu Goru na odmor i ostao mi je u jako lijepom sjećanju, baš kao i Petar Kapisoda. To su takvi momci da sve najbolje o njima mogu da kažem”.
IMALI STE VELIKE OKRŠAJE SA VESELINOM VUJOVIĆEM. NA SVOM VRHUNCU BIO JE NAJBOLJI IGRAČ NA SVIJETU, ALI STE TRENERSKI VI IPAK OSTVARILI VIŠE…
“Haha, Vujo je više puta u svom stilu rekao: “Ne mogu ja da uzmem nagradu pored živoga Lina”. Imali smo okršaja, bili smo suparnici, na klupama najljućih protivnika u Makedoniji. A obojica smo temperamentni. Poštujem ga, dobar je trener, možda sam ja nešto iskusniji, ali poštovanje je veliko”.
KOLIKO VAS JE KAO TRENERA FORMIRAO RAZVOJ U JUGOSLOVENSKIM LIGAMA. KOJE ANEGDOTE PAMTITE IZ TOG VREMENA?
“U drugoj ligi Jugoslavije vrijedilo je nepisano pravilo – ko prođe Bosnu, taj može u Prvu ligu. Dakle, Bugojno, Travnik i Sarajevo kod Želje. Najteži tereni. Sjećam se, u Bugojnu sude braća Efendić, zajedno nemaju 20 kila s krevetom, a kontrolor Dreca iz Sarajeva. U Iskri igra onaj Torbica, ujutro jede malu djecu, popodne njihove roditelje. Lijepo te dočekaju, najedu i napiju, od ćevapa do vina, nema boljih domaćina. Međutim, kad je utakmica – majku ti jebu. Dva puta već mi tamo izgubili, dođemo treći put i kažem igračima: “Idemo 3-2-1, udri u kosti, a prvoga Torbicu – najjačeg!”. Uzeo ja jednog momka iz Izole, jak kao bik. Prolazi pored mene Torbica i govori: Đe si naš’o ovog terijera? Pa da tebe sredi, vičem ja. Leži on na podu, prijeti se, a njihov trener iz Rijeke Munitić uzme na tajm-autu bocu mineralne i razbija je. Staklo pogodi Torbicu u glavu. Prekid. Sudije i delegat u svlačionici, ne izlaze 10, 15, 20 minuta. Ja hoću kući, ne daju nam. Kad najednom izlaze Efendići, flaster na flasteru. Nisu nam više jednu loptu dali. I svejedno dobijemo”.
“U Travniku teška atmosfera, možeš da dobiješ samo na neku prevaru. I sjetio se ja da cijelu sedmicu treniramo 6-0, ali pomjerenu metar i po naprijed, skoro na devet metara. Tako da je pivot cijelo vrijeme iza sam na crti. Ali što, potpuno iznenađeni i nepripremljeni, oni pokušavaju da mu bace, ali moji igrači stalno sijeku loptu. Publika umjesto da navija, cijelo vrijeme vrijeđa svoje igrače i viče: “Hamzo, bolan, dodaj na crtu! Baci, Sirćo!”. S istom sam navlakušom mnogo kasnije zeznuo Rusa Maksimova”.
NEDAVNO STE DOBILI POZIV DA DOĐETE U ULCINJ NA MUNDIJAL PRIJATELJSTVA. KAKO GLEDATE NA TU INTERESANTNU MANIFESTACIJU?
“Zvali su me da dođem. Evo što sam odgovorio, pa će da bude jasno kako gledam: “Poštovani! Podržavam vašu inicijativu, ulcinjski Mundijal prijateljstva. Kao trener svjetskog prvaka i olimpijskog pobjednika oduvijek sam smatrao da je sport predvodnik uređenja jednog boljeg svijeta u kojem svi imaju pravo na sreću, zadovoljstvo i prijateljstvo, što vaša hvale vrijedna inicijativa u potpunosti i potvrđuje. Svim prisutnima veliki pozdrav. Da je više takvih susreta, imali bi svi na ovim prostorima bolji i ljepši život. Jaka je to poruka i našoj djeci i mladeži. Sport je oduvijek bio najbolji primjer slobode, demokratije i zajedništva”.
PLAŠITE LI SE ZA BUDUĆNOST RUKOMETA NA OVIM PROSTORIMA?
“Mišljenje je dvojako. Talenata ćemo uvijek imati, u svim sportovima. Međutim, čujem i čitam o strategijama razvoja sporta. Vidim mnogo brojeva kojima nikad nisam vjerovao, mene poruke interesuju. Govori se o infrastrukturi koje nema, o parama, nešto malo o djeci i – ništa o trenerima. To mi ne daje nadu da će biti bolje”.
DJELUJETE JOŠ SVJEŽE, DA LI BISTE PRIHVATILI DA VAS NEKO POZOVE, MAKAR U ULOZI SAVJETNIKA?
“Bi, kad bi taj htio da napravi neki veliki rezultat. Nije mi motiv da nekoga spašavam, nego prvo mjesto. Sa tim sam uvijek rastao, još otkako je Jezda Stanković s Metaloplastikom gostovao kod mene u Umagu i jedva dobio 17:16. Daj mi mladog trenera i idemo olimpijsko zlato da osvojimo. Drugo me ne interesuje”.
KAKO VIDITE ŠANSE SELEKCIJA SA OVIH PROSTORA NA PREDSTOJEĆEM EVROPSKOM PRVENSTVU?
“Za Sloveniju je velik neuspjeh ako ne ode u drugi krug, ali Poljska joj, po onome što sam vidio, može da bude velik problem. Makedonija će teško sa Francuskom i Njemačkom, bilo bi nekorektno prema Kirilu Lazarovu tražiti od njega da se ide dalje, eventualno može da pobijedi Švajcarsku. Možda će neko tamo da priča da se može, ali to je “pričam ti priču”.
“Srbija? Vidim da su dosta samouvjereni u sredini s Mijajlom Marsenićem i Draganom Pešmalbekom, golmani odlični… Miloš Kos može da im bude koristan, Uroš Borzaš oscilira, tu je Lazar Kukić. Kako sada stvari stoje, mogli bi oni i Island u drugi krug, ali ne treba da se isključi Crna Gora, o čemu sam već govorio. Mađarska svima može da bude problem, iako je uzela puno tih specijalaca. BiH me malo razočarala sada tokom priprema, ali su u kvalifikacijama bili odlični. A nije da nemaju ekipu. Hrvatskoj je važna prva sa Španijom, ali ja to javno ne bi previše isticao. Mislim da samo sa 6-0 ne možemo puno, mada me zanima i kako će Ribera da riješi to što sada nema Gvardiole u sredini. Iskreno, u dvije utakmice nisam vidio ni koja je prva sedmorka. Ne bi trebalo da se zavaravaju, Slovenija je loše igrala protiv Hrvatske u Poreču. No treba biti optimista, to je jako važno. Ponavljam, moramo da vidimo i neki novitet, bez toga Hrvatska neće da ostane sila”.
TEŽAK JE PERIOD ZA TRENERE DA ODABERU SASTAV ZA VELIKO TAKMIČENJE…
“Najgore ti je da vodiš četvoricu na istoj poziciji. Jednom mi se desilo da mi je mnogo važnih igrača falilo, a ja na spisak stavim Čarapinu, Mataiju iz Poreča… Zovu me iz Saveza, govore “šta će ti ovi, jel ti nas to…”. Kažem im “polako, meni ionako ne treba više od deset igrača”. Znaš zašto? Tim nije stabilan, a još ću više da ga destabilizujem ako dodatno nametnem problem konkurencije na jednoj poziciji. Nema konkurencije na takmičenju. Imaću šest igrača kojima je ponos da nose lopte, a ovih glavnih deset igra. Došli smo do finala…”, zaključuje Mago di Umago.
Razgovarao Mladen Miletić.
