Današnji dan u znaku je sjećanja na epsku pobjedu rukometaša Crne Gore nad Danskom (32:31), koja je komponovana 10. aprila 2019. godine u “Morači”.
VREMEPLOV: Lavovski plijen za sva vremena!
Roganović za Lob sport: Mjesecima sam u Švedskoj pripremao skalp Danske
Uz golmana Nebojšu Simića (15 odbrana i jedan sedmerac), Miloš Božović je sa sedam golova te večeri bio nerješiva enigma za svjetske i olimpijske šampione.
Četiri godine kasnije Božović u razgovoru sa Lob sport evocira uspomene na utakmicu karijere. Doslovno u jednom dahu….
“Priča koju ću podijeliti sa vama o pobjedi nad Danskom ne može početi na dan te utakmice, već bih se vratio na novembar 2018. kada smo u Podgorici, pred nekih 200-injak ljudi odigrali neriješeno protiv reprezentacije Farskih Ostrva… Šok, tuga i jedan veliki znak pitanja za moju generaciju – kuda idemo. Loši rezultati, malo ljudi dolazi da nas gleda….Tada smo svi shvatili da nam treba novi početak. Nakon izgubljenog boda protiv Farskih Ostrva, tri dana kasnije smo izgubili od Ukrajine u gostima. Shvatili smo da smo u jako lošoj situaciji u toj kvalifikacionoj grupi, da smo satjerani uz zid i da će biti veliki neuspjeh ako se ne plasiramo na Evropsko prvenstvo.
U međuvremenu je smo pred sobom imali četiri mjeseca pred nastavak kvalifikacija. Jesmo ili nismo. Sjećam se da sam mjesecima prije te utakmice dodatno trenirao, trčao i dizao tegove nakon treninga u klubu, a u glavi mi je samo bilo to da pobijedimo Dansku i dokažemo sebi i svima da vrijedimo, odnosno da naša generacija može puno.
To je za nas bila bitka za opstanak. Borba za život i odbranu naše tvrđave Morače. Toliki naboj i takve emocije u životu nisam osjetio kao te večeri.
Taktički smo odlično spremili utakmicu tada. Zoran Roganović i pokojni Gojko Vučinić odradili su odličan posao. Gojko je držao našu luku mirnom, razgovarao sa svima i bio nam, u neku ruku, psiholog i usmjeravao nas na pravi način. Zoran je imao odlične zamisli, prije svega u odbrani, koje su jako iznenadile protivnika.
Takođe, imali smo sjajnog Sima na golu te večeri i publiku koja je napunila Moraču da bi vidjela na djelu Hansena i društvo. Ipak, desilo se nešto skroz drugo… Očitali smo lekciju tada svježim prvacima svijeta i aktivnim olimpijskim šampionima.
Nije to bio naročito lijep i lepršav rukomet, možda na momente, ali smo pokazali kako se bori za svoju generaciju i za dres sa crnogorskim grbom. Stali smo jedan uz drugog i rekli – odavde nema nazad. Rezultiralo je pobjedom protiv najboljih na planeti.
Publika se dizala tokom meča, a onda se tresla i zemlja posljednjih 20 minuta utakmice kad su svi vidjeli kuda to veče vodi…. Posebno bih se zahvalio momcima sa balkona, našim ultrasima, koju su došli u velikom broju da nas podrže. Ne zbog podrške, koliko zbog toga jer su vjerovali da možemo. Bili su naš osmi igrač, doslovno.
Lično, odigrao sam jednu od najboljih utakmica u životu. Svaki moj šut je završavao golom, čak i iz nekih nemogućih situacija. U tom opštem transu lopte kao da su imale oči. Kao da su same stizale na liniju do pivota, krila… Tu je i onaj cepelin sa Vujom….
Živio sam četiri mjeseca za to veče i sve je bilo na kraju kao iz bajke. Nikada neću zaboraviti osjećaj kada sam se probudio sljedećeg jutra, koliko je to dobar osjećaj bio. Svakom ga želim makar jednom u životu.
Ta utakmica je bila kamen temeljac svih uspjeha u sljedeće četiri godine reprezentacije. Osjećali smo ogromnu podršku cijele nacije, koja i dan danas traje. Jednostavno, naša generacija je položila ispit na najtežem mogućem protivniku i najboljoj ekipi na planeti u tom trenutku.
A za mene, ono najvažnije na kraju – imaćemo o čemu da pričamo našoj djeci”, otvorene duše Božović zaokružuje jednu od najčudesnijih priča koju je crnogorski sport ikad iskovao u svojoj istoriji.
