Heroina. Legenda. Lavica.
Proslavljeno crnogorsko desno krilo Krima, najbolji strijelac u istoriji Lige šampiona, šampionka Evrope na svim frontovima Jovanka Radičević podijelila je svoja razmišljanja u velikom, ekskluzivnom razgovoru za Lob Sport.
Tema nije nedostajalo, od slavne generacije i uspjeha, aktuelne reprezentacije i nastupa na Svjetskom prvenstvu, preko ključnih trenutaka iz rukometne mladosti, porodice, pa sve do Krima, sopstvenog kampa i planova za budućnost…
Prije svega, kako je biti sada navijač reprezentaicje koju si predvodila godinama, decenijama?
“Kad gledam utakmice nerviram se i voljela bih nekako da im pomognem. Istovremeno, uživala sam gledajući ih. Odluku nisam donijela preko noći. Način na koji sam se oprostila i kako je sve to bilo priređeno od navijača svoje zemlje, oprostila sam sa medaljom. Mislim da je to bio pravi potez i pravo vrijeme. Sportista mora da zna kad je pravo vrijeme da se povuče i ponosna sam na sebe što sam odluku donijela u pravo trenutku i oprostila se na najljepši mogući način”.
Patriotizam kao zaštitni znak…
“Igrati za svoju zemlju, nositi grb na grudima i slušati himnu na međunarodnim takmičenjima, to je nešto što svako dijete, sigurna sam, sanja kada počne da se bavi sportom. Za mene reprezentacija, ne samo u rukometu, uvijek nosi posebnu draž. Takođe, koliko je lijepo – toliko je i teško. Međutim, ispunjena sam, jer sam najljepše trenutke i medalje osvojila i proživjela sa Crnom Gorom. Srećna sam što sam rođena ovdje i što pripadam ovim korijenima. Uvijek mi je srce puno kad čujem himnu… Taj osjećaj dok sam igrala za Crnu Goru je nešto neopisivo. Možete da igrate u ne znam koji klub i da osvojite nešto, ali to ne može da se poredi sa osjećajem kad obučeš dres svoje zemlje”.
Tvoji utisci sa Svjetskog prvenstva, koje je Crna Gora nakon velike borbe završila na sedmom mjestu.
“Znam da su emocije velike, ali moramo da budemo realni. Kako je ova generacija igrala – to je za pohvalu. Nisu one mlade, koliko su neiskusne u smislu da se zajedno takmiče na prvenstvima. Sigurna sam da će, iz prvenstva u prvenstvo, one biti sve bolje i bolje jer je potrebno vrijeme da budu zajedno. Miks mladosti i iskustva je potreban da bi se ostvario veći rezultat. One su, što najviše volim, pokazale na turniru želju i karakter. Svi mi negdje pišemo istoriju, ostavljamo pečate i negdje smo zasluženo opravdale epitet Lavice. Zato sam samo željela da shvate suštinu, što sam im i rekla uoči takmičenja – biti Lavica znači da imaš veliko srce, hrabrost, želju i energiju na terenu. To je ono što Crna Gora uvijek mora da pokaže na velikim takmičenjima i one su to pokazale“.
>>> Joka za LS: Znala sam da će doći momenat za osvetu Norveškoj, ta 2012. se nikada neće ponoviti”
Lavice su navikle javnost na velika očekivanja tokom planetarnih prvenstava. Kako gledaš danas na to i tu utakmicu sa Danskom u Herningu?
“Znam da smo puno toga postigli u prošlosti i da javnost uvijek ima velika očekivanja, ali to je teško. Jeste da smo bili oštećeni nekim sudijskim odlukama. Međutim, da biste pobijedili Dansku pred 12.000 ljudi – morate da budete duplo bolji. To je uvijek nekoliko lopti kada hvatate priključak i jeste tužno i teško, ali smo morali da odigramo, faktički, bez greške da bi oni uopšte dozvolili da mi uopšte pobijedimo. Na startu sam rekla da su Francuska, Norveška, Danska i Švedska favoriti, tako je i bilo. Ne treba da žalimo, već djevojke treba uzdignute glave i ponosno da se vrate kući. Sigurno će u budućnosti sa Đinom Jauković i Martom Batinović biti reprezentacija koja obećava. Moramo da pravimo novu Crnu Goru, nove lidere… Sa liderstvom se rodiš, teško da to možeš da nadogradiš, i mislim da tu postoji par igračica koje mogu da preuzmu tu ulogu. Djevojke, zajedno sa Bojanom, zaslužuju podršku i pohvalu. Jer, pobjeđivati ili biti u egalu sa reprezentacijama koje imaju više registrovanih igračica nego mi stanovnika, poput Fracuske koja ima 700.000 rukometašica, rezultat je koji je vrijedan svakog poštovanja. Voljela bih da smo u svemu kao što smo u rukometu”.
Koliko je Jovanka Radičević nedostajala reprezentaciji na Svjetskom prvenstvu?
“Bila sam u kontaktu sa njima, rekle su mi – kako nisi tu sa nama, makar da sedmerce šutiraš. Međutim, ne kajem se zbog svoje odluke o povlačenju. Jer, sve što mi se dogodilo u 2022. i taj 9. novembar u punoj Morači, pa nakon toga preko Skoplja do Ljubljane… Da sam mogla da napišem scenario o oproštaju od reprezentacije sigurno ne bih mogla takav da napišem. Vjerovatno sam im nedostajala. Znaju da su cijelo vrijeme imale moju podršku i uvijek će je imati. Meni je reprezentacija zaista bila sve. Da si me u pola noći probudio – mogla sam i nezagrijana da igram za Crnu Goru. Jer, tu igraš za svoju porodicu, za cijelu državu i za mene ne postoji ništa ljepše kad se osvoji medalja i onda slušaš svoju himnu. To je, zaista, nezboravan trenutak”.
Kakvo je danas sjećanje na istorijsku 2012. godinu , koja je krunisana olimpijskim srebrom, evropskim zlatom…
“Ako uzmemo u obzir da smo nakon 10 godina osvojili sljedeću medalju govori koliko je teško ponoviti jedan takav rezultat. Mislim da se ta 2012. neće više nikada ponoviti. Daj Bože da me demantuju, ali to je bila zaista nevjerovatna godina. Otići na Olimpijske igre kao autsajder, a onda osvojiti jedinu olimpijsku medalju, a i sudije su nas oštetile, bio je nevjerovatan uspjeh. Međutim, znala sam tada da će doći trenutak kada ćemo vratiti Norveškoj i to se desilo poslije samo par mjeseci. To je najbolja godina za crnogorski sport uopšte. Bilo je dosta uspona i padova. Crna Gora je pisala velike rezultate, ali je bilo tu i neuspjeha. Taj neuspjeh nas je samo jačao i gradio. Danas sam zahvalna na svemu, pa čak i na tim neuspjesima, jer bez tih padova ne bismo sigurno napravili to što smo napravili. Srce i karakter, koji karakterišu reprezentaciju, nešto je po čemu je Crna Gora prepoznatljiva i to je nešto što treba da se prenosi na mlađe generacije. Takođe, moraju shvatiti da preko noći ne dolazi nijedan uspjeh. Za to treba ozbiljno da se pomučite i da se posvetite tome. To su dani, mjeseci i godine što treninga, što profesionalnosti i discipline van terena”.
Da li je veće od samih osvojenih medalja nasljeđe koje ste ostavile svim mlađim generacijama, a koje danas, zahvaljujući vama, treniraju rukomet i žele da postanu jedna od vas?
“Vidim da, u ovom ludom vremenu koje živimo, su sportisti i dalje idoli mladima. Uvijek na to stavljam akcenat. Zato se uvijek radujem kad vidim da postoji neka djevojčica koja želi da se upiše na rukomet i ima ih zaista puno. Sigurno smo još uvijek na pravom putu kad su djeci i dalje uzori sportisti. Te medalje došle su kao rezultat svega što smo radili i gradili. Jer, da bi čovjek uspio, u sportu ili nečemu drugom, mora da se posveti i bude maksimalan. Često su me pitali koja je tajna što trajem toliko godina na vrhu. Ne postoji zlatni štapić. Nikad ne preskačem trening, što god da se desi, tako da morate uvijek da pružite 100 odsto od sebe ako želite uspjeh. Takođe, svaka od nas kad igra za reprezentaciju rizikuje i svoje zdravlje, ali je ona iznad svih nas. Svi mi dolazimo i prolazimo, i treneri i igrači, ali kult reprezentacije nastavlja da se gradi jer je neko morao dobro da se pomuči da bi te ljudi i druge zemlje poštovali”.
Legenda kaže da nikad nisi propustila nijedan trening…
“Rijetko, osim ako sam bila bolesna, ali se ne mogu sjetiti. Za reprezentaciju nisam igrala godinu dana, a ostalo – nisam propustila nijedno prvenstvo. Smatram da bez dobrog treninga nema ni dobre utakmice. Kad dođeš u neke zrele igračke godine onda prilagođavaš svoje tijelo, ali sam tvrdog kova i smatram da bi vrhunski igrao moraš jako dobro da treniraš. To jedno bez drugog ne ide. Gledala sam neke dokumentarce velikih igrača i trenera, a koji su istog mišljenja. Volim da treniram i uživam u tome”.
Na red dolazim Krim, za koji igraš, a koji vodi legenda crnogorskog rukometa Dragan Adžić, a saigračice su ti i Tatjana Brnović i Itana Grbić. Koji su dometi kluba i kakav je ambijent s obzirom na crnogorsku posadu u klubu?
“Cilj kluba i svih nas je fajnal-for. Tu nema šta da se krije. Tako se i pravila ekipa, zato je i doveden Dragan Adžić na duži vremenski period da bi on sklapao taj tim. Obično drugi klubovi sklope tim, pa na kraju dovedu trenera. Krim to radi strateški kako bi i trebalo da funkcioniše da je trener taj koji bira ekipu. Bila sam u klubu kad je Dragan došao i sve što je tražio klub je ispoštovao. O njemu ne treba trošiti riječi. Svi znamo kakav je trener i koliko je posvećen. Krim je jedan vrhunski profesionalni klub, koji se izuzetno brine o igračicama i imamo sve moguće uslove. Njima je cilj osvajanje Lige šampiona, što se jasno i glasno postavilo kao cilj. Moj cilj je, takođe, da završim klupsku karijeru fajnal-forom i da napravim i tu nešto. Vjerujem da ćemo na kraju ostvariti cilj. Uživam u klubu i gradu, sređenoj zemlji. Sve je za svaku pohvalu”.
Tokom vremena u Kastamonu teško su ti padali porazi, pa je uslijedio razgovor sa predsjednikom kluba kojem si poručila da nisi tu da uzimaš novac, već da pobjeđuješ… Da li je to zaista tako i bilo?
“Jeste, to je istina. Kad se dogodila korona iz Budućnosti su nam rekli da nisu u mogućnosti da se izbore sa svim tim, imala sam dobre ponude. Bilo je jasno da sam u Kastamonu otišla iz finansijskih razloga, ali posebno jer je postojao plan da budu neka vrsta Vardara, da grade ekipu za najveće domete. Igrala sam dobro, ali smo gubili dosta utakmica i onda sam došla kod predsjednika i rekla mu da jednostavno želim da idem. Oni su pokušali sve da me zadrže, ali nije bilo šanse jer nisam mogla psihički da ustajem, treniram i, bez obzira što sam dobro igrala, da na kraju gubim utakmice. Sve dok budem imala tu motivaciju i sportski duh na taj način – igraću rukomet. Kada uvidim da toga više nema – prestaću. Odlučila sam se potom za Krim, tu je blizu kuće. Igram 15 godina vani i željela sam da budem bliže porodici. Psihički je lakše kad znam da su mi blizu”.
Najbolji si strijelac u istoriji Lige šampiona sa trenutnih 1.110 golova. Kako gledaš na to dostignuće i koliko će biti teško svim nadolazećim rukometašicama da se sustignu?
“Kad sam to ostvarila nisam imala osjećaj, a onda sam zastala i rekla sebi – postigla si najviše golova u elitnom takmičenju u istoriji. To je vrhunski podatak. Međutim, ne gledam samo na te brojke. Kad je god neka utakmica želim da budem najbolja i tako se i spremam. Probudim se ujutro i kažem sebi – danas želim da budem najbolja kako bih pomogla ekipi. Imam taj stav. Golovi su bitni, ali ne razmišljam u tom pravcu. Vidjećemo na kraju koji će to biti broj i hoće li neko to prestići. Lijepo je znati da si najbolji u istoriji elitnog takmičenja“.
Sad se vraćamo malo unazad. Morača, posljednji minut, Budućnost i Viborg igraju za evropsko proljeće. Odlučujući je sedmerac i tadašnji trener Tone Tiselj ga prepušta mladoj Jovanki. Na tribinama su bili i tvoji roditelji…
“Sjećam se svakog sekunda te utakmice, njegovog zagrljaj i rečenice – ‘Vjerujem u tebe, znam da ćeš dati gol najboljoj golmani Katrini Lunde, s kojom sam nakon toga igrala zajedno i osvojile smo Ligu šampiona. U pitanju je najbolja golmanka ikada. Sa druge strane, kao dijete nikad nisam, ma koju igru igrala, voljela da izgubim. S tim se rodiš, to je tvoj karakter. Nikad nisam voljela da igram utakmice kad znam da ćemo nekoga da pobijedimo 5-6 razlike, već kad je neriješeno ili kad gubimo, pa onda moraš da pokažeš koliko zaista možeš. Sjećam se tog penala i znala sam da ću da postignem gol za pobjedu. U tom trenutku je moj otac izašao iz dvorane i rekao je majci ‘Ne znam zašto je njoj dao da šutira’. Oni su mi bili u glavi, gledaju me sa tribina i moram i zbog njih to da uradim. Bila sam mlada, a tu je i trener odigrao glavnu ulogu. Bilo je ispred mene dosta iskusnih igračica koje su mogle da šutiraju, ali se on odlučio za mene. Možda je i krenulo sve odatle, iako sam uvijek znala da ću uspjeti u ovome jer sam uvijek imala jasan cilj i prioritete ispred sebe. Znala sam da ću, uz maksimalnu posvećenost, jednog dana biti u vrhu”.
Na što te asocira ime Ana?
“Kući me zovu Ana. Aco me tata zove. Uvijek se šalim s njim da je vjerovatno želio da bude opet sin, jer imam sestru i brata, ali eto na kraju Aco, Aco, Aco – Ana. Tako da me ascocira to na porodicu, mada me i u komšiluku tako zovu. Tek posljednjih godina su počeli da me zovu Jovanka, Joke i tako dalje”.
Kažu da karakter posjeduješ na oca, a rukometno znanje na majku, koja je bila takođe rukometašica?
“Da, majka je bila vrhunski talenat u vrijeme one Jugoslavije i igrala je na poziciji lijevog krila i srednjeg beka. Vinko Kandija je dolazio kući kod nas da je moli da se vrati kad je rodila moju sestru, ali je ona željela da se posveti porodici i nama. Tako da, na mamu imam taj talenat, a na tatu taj karakter. I on je isto srčan i borben. Miks njih dvoje – to je to”.
S godinama je krenuo projekat tvog međunarodnog rukometnog kampa u Baru, pod parolom ‘Dođite da sanjamo zajedno’.
“Bila sam jako srećna kad sam vidjela koliko ima prijava i koliko djece želi da trenira rukomet. Bilo je djece i iz drugih zemalja svijeta, Norveške, Danske, Holandije i, naravno, regiona, što me takođe raduje. Mi smo zemlja s puno talentovane djece za sport, posebno za rukomet. Uvijek mi je bila želja da radim s mlađim generacijama jer ne postoji ništa ljepše od toga kad možete nekom mlađem da pomognete i pokažete put uspjeha, što je i cilj kampa. Takođe, za razliku od mog vremena, sad se puno pažnje poklanja mentalnom zdravlju. Tu su i druge edukacije, poput zdrave ishrane, antidopingu, društvenih igara… Uskraćeni su im bili mobilni telefoni, jer danas vidimo koliko provode vremena na njima. Imali su toliko sadržaja u kampu da im naveće, kad dođu u sobe, telefoni uopšte nisu nedostajali i baš su bili srećni. Rukomet je suština i treba ih naučiti, ali sam željela da uvide i te neke druge stvari koje su bitne. Način na koji treba da žive i da sport nije jednostavan i lak, ali je lijep. Uvijek im govorim, kad bih se ponovo rodila opet bih sve isto uradila. Željela sam da kamp ima sve i uspjela sam u tome”.
Nakon završetka karijere gdje vidiš sebe – u ulozi trenera ili pak čelnice u nekom klubu ili Savezu, možda po uzoru na nedavni izbor Jelene Dubljević koja je nedavno postala predsjednica KSCG-a?
“Svakako da je to sport. Iz ovog ugla i sa ove tačke ne bih voljela da budem trener neko vrijeme. Moje viđenje je potpuno drugačije. Najlakše i najljepše je dok si igrač. Obuješ patike, izađeš na teren, pokažeš što znaš 60 minuta i ćao. Za mene, vrhunski trener treba da bude vrhunski psiholog. Imaš 20 igrača, različitih karaktera, gdje svaka ima neki svoj problem i to treba sklopiti sve u jednu cjelinu. To je puno teži život nego kad si igrač i za sad me to ne privlači. Sa druge strane, voljela bih da se promijene neke stvari i strategije u sportu. Težim ka tome i vjerujem da ću moći da pomognem. Otvorena sam za sve moguće opcije, ali je definitivno da bih voljela da ostanem u sportu. To mi je i želja”.
Tvoja karijera inspiracija je za sve, pa u tom motivacionom tonu i završavamo razgovor.
“Ostvarila sam sve što sam zamislila kroz reprezentativne i klupske medalje, lične rekorde, brojna priznanja za najbolje krilo velikih prvenstava. Svi mi imamo mogućnost i sposobnost da ostvarimo nešto što želimo, samo je pitanje koliko si spreman da se odrekneš nekih stvari i posvetiš se tome. U suštini je za mene najvažnije kakav si čovjek. Drugi ljudi kažu o meni da me slava nije promijenila, što mi je najvažnije od svega”, zaključuje nasmijana Jovanka Radičević.
Cijeli video intervju možete pogledati na linku ispod.
