Legendarna numera Novih fosila u ušima, pjesme Bojana Delića o Podgorici i Budućnosti na kultnom Stadionu malih sportova, poznati likovi na terenu i tribinama. Miks različitih emocija…
Neki sa viškom kilograma, neki čak u nekadašnjoj formi, a neki majstori – zauvijek, bez obzira na godine i kilažu.
Generacija fudbalera Budućnosti koja je igrala epski meč protiv Deportivo La Korunje – kada je čuveni Depor bio na konopcima – odigrala je humanitrani meč protiv sadašnje ekipe Budućnosti, aktuelnog prvaka i jesenjeg šampiona Crne Gore. Rezultat najmanje bitan – iako je jasno da je snaga na strani mlađih, ali i da se stariji ne daju tako lako – bitna je poruka poslata sa jednog od naljepših mjesta za fudbal u Crnoj Gori. Za našu djecu!
Povratak u 2005. Da, prošlo je punoljetstvo. Pokojni Intertoto kup. U srcu Galicije, na obali Atlantika, plavi su poraženi 3:0, četa Brana Milačića, mogla je bolje, ali i lošije da prođe, tek – revanš u Podgorici, prema pisanju španske, ali i dijela domaće štampe, nije ni morao da se igra. Hoakin Kaparoš je kombinovao, čuvao dio tima za naredne izazove, ali i naletio na plavo-bijelu furiju. Na podgoričkoj vrelini, pred krcatim tribnama, Budućnost je odigrala jedan od najboljih mečeva u istoriji kluba, aktuelni polufinalista Lige šampiona (ista ekipa koja je godinu ranije išamarala veliki Milan u četvrtfinalu) povijao se pred naletima Branove družine… Golovi Raca Sekulića i Nikole Vujovića, nekoliko kornera gdje je gol visio u vazduhu, konstantni napadi protiv eminentog protivnika, ali i iskustvo Pedra Munitisa… Ona babe iz Branove legendarne izjave. A daleko je taj od babe bio.
>>> “Diži se, Munitis, babo jedna”: Kako je Brano Milačić viknuo na legendarnog napadača Deportiva
Nismo prošli, ali je ostala priča o herojskom ispadanju. Kad već nema pobjedničkih evropskih priča, živimo od ovakvih poduhvata. Koji dođu, pa jednom u…., bolje da ne pišem u koliko godina.
>>> Noć kad je Budućnost plesala protiv Super Depora
Desio se 11 godina nakon toga i Genk. Belgijskih 2:0 brzo je istopljeno, tim Mikija Vukotića letio je na krilima publike, mašili smo zicere, a kasnije su nas penali koštali podviga…
Od tada – ništa. Jedan bljesak (trijumf nad Astanom u Kazahstanu) i konstantna brukanja na evropskom tlu – od kojih Toršavn, dva puta nekakav Brejdablik, pa i Struga bole najviše. Sjećanja na te debakle su svježa, Fljamurtari, Omoniju, Tampere, Helsinki, Spartaks Jurmalu… smo stavili u neku drugu policu sjećanja.
Stadion malih sportova, 18 ljeta nakon Depora. Perišić, Popović, Miloš i Risto Lakić, Tatar, Rajović, Đurišić, Raičević, Šofranac, Čarapić, Čađenović, Usanović, Petar Vukčević, Sekulić, Mugoša, braća Burzanović… na jednoj strani, a a drugoj trenutni prvotimci – Grbić, Mrvaljević, Novović, Vukotić, Ceklić, Vuković, pa supertalenti Adžić i Tomašević, koji nisu bili rođeni kada se tresao stadion Pod Goricom, a njihovi protivnici na malom terenu, plesali protiv velikana evropskog fudbala. Mogli su da pogledaju neki snimak, uhvate koju fotku od tada, slušaju priče, ali sada i da se uživo uvjere da tehnika Igora Burzanovića, taj suptilni prijem lopte i magija, više ne postoji na našim terenima.
Baš zato što ne postoji – živjećemo od fudbalske prošlosti. Dok god Budućnost, u konkretnom slučaju, ne napravi neki podvig, odigra Evropu, dok god se ne desi neki novi Depor ili Genk. Dok na kraju krajeva i takve pobjede ne budu pirove.
Pitamo se samo – do kad ćemo tako čekati. Do tada – kako je dobro vidjeti vas opet, za ona dobra stara vremena.
