Ženska fudbalska reprezentacija Crne Gore izašla je iz dvomeča sa Sjevernom Irskom uzdignutog čela. Iako nije uspjela da savlada kvalitetnijeg od sebe i plasira se u “B” diviziju Lige nacija, selekcija djevojaka u crvenim dresovima pokazala je vrstan karakter, enormnu želju za dokazivanjem i, posebno nakon remija u Belfastu (1:1, prvi meč u Podgorici završen je 0:2), u srcu nosi duh moralnog pobjednika.
Vidjelo se da su Ostrvljanke fizički dominantnije i individualno kvalitetnije, ali zajedništvo koje se godinama gradi u timu selektora Mirka Marića omogućilo je crnogorskim fudbalerkama da se iz uloge pukog epizodiste izdignu u ekipu koja može da se nosi sa rivalima iz višeg ranga takmičenja.
<<< “Svaka čast djevojkama, odigrale su izvanredno”
Ko je u premijernom izdanju Lige nacija, ili proteklim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, imao priliku da uživo gleda način na koji ženska fudbalska reprezentacija Crne Gore prilazi svojim obavezama shvatiće da je riječ o čistoj emociji. O djevojkama koje istinski vole sport, ne jure (ne)dostižni plamen slave, uživaju u statusu reprezentativki, što im je bio san dok su, nekada na ulic,i sa dječacima gurale loptu…
Još prilikom prvog stiska šake i upoznavanja sa dugogodišnjom reprezentativkom Crne Gore, Helenom Božić, osjetite upravo auru iz tabora naših “Sokolica” – vedrinu i pozitivnu energiju. Počeli smo od Vindzor parka…
“Kao što sam rekla u najavi pred utakmicu u Belfastu, kvalitetna smo ekipa, možemo da pružimo otpor selekcijama poput Sjeverne Irske. Ne smijemo zaboraviti da je to reprezentacija koja se kvalifikovala za Evropsko prvenstvo, a mi smo ekipa koja je ‘do juče’ primala do 10 golova po meču, a došli smo u situaciju da igramo sa njima gdje nijanse odlučuju pobjednika. Naša očekivanja su ispunjena dolaskom do baraža, nažalost, nijesmo se kvalifikovali, ali vjerujem u djevojke da sljedeći ciklus biće naš”, govori Helena Božić na startu razgovora za Lob Sport.
Nekada porazi od 13:0, 10:0, a u protekloj 2023. godini osam pobjeda u 11 odigranih susreta. Stiče se utisak da niti jedan naš nacionalni tim nije napredovao kao ženski fudbalski…
“Kad pogledate utakmice koje smo gubili ubjedljivo…Nijedan rezultat ne može da se stvori preko noći. Nama je trebalo vremena da izgradimo tim, atmosferu, da bi svu tu energiju iz svlačionice prenijeli na teren – sada je došlo to vrijeme! Pokazali smo kvalitet, mada sam uvjerena da prave stvari tek dolaze”, kaže Božić i otkriva svoju najveću fudbalsku želju:
“Kao vjerovatno i svakoj djevojci da se kvalifikujemo na veliko takmičenje.”
Žene i fudbal u Crnoj Gori? Do prije nekoliko godina to je bilo nezamislivo, a danas imamo reprezentativke koje su u najozbiljnijim sistemima ženskog fudbala. Helena Božić nastupa za moskovski Dinamo, Armisa Kuč i Slađana Bulatović su u turskom Fomgetu osvojile titulu državnog prvaka, Jelena Karličić je u francuskom Bordou, Medina Drešić igra za njemački Nirnberg, Nađa Stanović brani boje Ferencvaroša, Darija Đukić je prošle sezone bila u portugalskom Maritimu, sada je u Crvenoj zvezdi. Šta tek reći za supertalentovanu Mašu Tomašević..
“Kod nas je još uvijek taj stereotip da fudbal nije za djevojke, ali sama ekspanzija fudbala u Evropi dolazi i do nas, samo možda malo sporijim korakom. Pokušavamo da se nametnemo, da se izborimo sa predrasudama i da slijedimo svoje snove, te da ostanemo u tome”, kaže nam Božić, štoper u našem nacionalnom timu, pa se prisjeća svojih početaka:
“Igra sa dječacima na ulici, tu se rodi ljubav prema lopti i fudbalu. U moje vrijeme nije bilo mnogo školica fudbala za djevojčice, počela sam u Ekonomistu koji je bio u tom momentu jedini ženski tim u Nikšiću. Sada ih već ima mnogo i lakše je danas. Uglavnom, predrasude postoje i danas, ali ne u toj mjeri kao unazad deset godina.”
A, da li su i tebe “odvikavali” od fudbala?
“Da! Odmah je bila priča da ću iskriviti noge kao svi fudbaleri. Još mnogo toga je bilo, ali kad ima čovjek jaku želju u sebi, ne slušaš komentare drugih, imaš svoj pravac i slijediš svoje snove.”
Nikšićki Ekonomist, beogradska Crvena zvezda, Vlaznija iz Skadra, slovački Bardejov, slovenačko Pomurje, finski Aland junajted i od prošle godine moskovski Dinamo. Zavidnu karijeru ima 27-godišnja sagovornica – kako je biti ženski profesionalni fudbaler u inostranstvu?
“Znate kako, kad dođete u inostranstvo, predstavljate svoju zemlju – naravno da to imponuje. Ali, možda niko ne vidi tu drugu stranu….Svi misle ‘Otišla je vani, lako je, sklonila se iz svoje države’. Međutim, u inostranstvu je mnogo izazova, pritiska koji donose treneri, ima teških trenutaka i to morate da savladate kako bi opstali. Ali, zvanje profesionalnog sportiste, mislim da je to jedno od ljepših zanimanja u životu. To nosiš u sebi, pogotovo ako si reprezentativac…Jako je lijepo.”
A, sigurno je lijepo i u Moskvi? Dinamo je nekadašnji gigant sovjetskog fudbala. U organizacionom smislu se sigurno vodi računa i o ženskom timu?
“Dinamo je baš profesionalan. Uslovi za rad su izvanredni, stručni štab svakako. Prezadovoljna sam, voljela bih da što duže ostanem tamo, jer vidim da je to liga koja mi ‘leži’. Ispunjena sam igranjem fudbala u Rusiji”, kaže Božić koja je u protekloj sezoni bila nezamjenjiv šraf defanzivne linije Dinama.
I pored fudbalskih obaveza, Helena Božić je jednako uspješna van terena, pa je uspjela akademski da se obrazuje i diplomira na Fakultetu za kriminalistiku. Samim tim je prototip profesionalne sportistkinje koja iz punih usta može da dijeli savjete mladima…
“Djevojčicama bih preporučila da samo slijede svoje snove i da se ne obaziru na komentare. Bez obzira da li je fudbal ili drugi sport, bitno je da gaje ljubav prema sportskom duhu i to treba da ih pokreće”, zaključila je Helena Božić.
