Hoću, neću, hoću, neću… I tako iz vikenda u vikend, kada se obično priprema nova kolumna za Lobov portal.
Na kraju je ispalo, da ipak – hoću.
Nakon mnogo nećkanja, lomova, nakon dugo razmišljanja – a najčešće su to razmišljanje prekidali, za Crnu Goru i sport kod nas, jače teme i događaji od posebnog značaja – red je na priču o Đironi.
A da bi se pisalo o Đironi, u smislu kandidata za titulu u Primeri – koja nije jaka kao u vrijeme Mesija i Ronalda, ali je svakako u top 3 šampionata planete – moramo da se sjetimo Đirone prije Đirone.
I naravno – da sve ovako na prvi pogled podsjeća, neodoljivo, na jednu od najlješih priča u istoriji fudbala. Vraćamo se u sezonu 2015/16, kada je jedan od najstarijih engleskih gradova i jedan od najstarijih klubova dočekao prvu titulu u istoriji. Šokantno, pokrenuvši revoluciju u fudbalu Lester je stigao do titule u najtežoj ligi na svijetu, okružen gigantima, koji su ulagali i ulažu milijarde ne bi li baš oni stigli do najvrjednijeg pehara. Mnogi na Ostrvu će vam reći – vrijednijeg od onog ušatog Lige šampiona.
Lisice je predvodio stari italijanski lisac Klaudio Ranijeri, a istoriju fudbala pisali femomen Džejmi Vardi sa filmskom pričom o svojoj karijeri, Kante, Marez, kapiten Morgan, Šmajhel, Hut, Drinkvoter, Olbrajton, Okazaki…. Oduševljavali su iz vikenda u vikend, igrali fudbal sa druge planete, znali da unište od igre i Liverpul, i dva Mančestera, i Čelzi… Te sezone engleski teškaši – Golijati su upoznali Davida.
Osam godina kasnije, a 1.500 kilometara daleko, ka jugu, miriše na sličnu, epsku priču. Za sve vremena. U još jednoj ligi gdje titula kada ode nekome, u konkretnom slučaju van Madrida i Barselone, to je ravno svjetskom čudu.
Moramo da upalimo vremensku mašinu i otputujemo u 2004. i sjetimo se Benitezovih remek djela sa Valensijom (Kanjizares, Aimar, Mista, Baraha, Visente….) ili istih tih slijepih miševa dvije godine ranije (Đukić, Ajala, Albelda, Kili Gonzales….), pa Deportiva 2000. godine sa mađioničarem Đalminjom i ubicom golmana Makajiem, pa Bilbaa iz daleke 1984. sa Zubizaretom (da, onim Zubizaterom kojem je Dejo dao onaj gol u Atini) na golu i Klementeom na klupi. Dakle, u Španiji se svjetsko čudo dešava u prosjeku na svakih desetak godina.
Je li vrijeme za najveće u istoriji?
Jedan mali klub iz srca Katalonije, koji svoje mečeve igra na stadionu Montilivi kapaciteta svega nešto više od 14.000 mjesta – sanja. I ima pravo na to.
Đirona. Trenutno ispred najvećeg kluba na planeti – Reala, pa Barselone, Atletika. Svjetski giganti gledaju u leđa klubu koji je do juče bio poznat samo kao filijala Mančester sitija. Zahvaljujući igrama – znaju ih sada svi. Upoznaju iz vikenda u vikend i Savija, i ukrajinske razbijače Cigankova i Dovbika, i letećeg beka Kouta, vječnog Stuanija… Ali i arhitetke ovog malog, velikog kluba – trenera Mičela, koga se oni baš zaljubljenici u španski fudbal sjećaju iz dresa pčelica iz Valjekasa (čuveni Rajo Valjekano, tim iz predrgađa Madrida) i alfu i omegu kluba, predsjednika Pera Gvardiolu – mlađi Pepov brat je kao marketinški i biznis mag pokrenuo revoluciju pametnog ulaganja u proizvod zvani Đirona. Rezultati stižu. A ta povezanost sa stariim Gvardiolom, pa i Sitijem, moraju da donesu nešto magično.
Crveni su nakon odigrane nešto više od polovine prvenstva (21 kolo od predviđenih 38) sakupili nestvarna 52 boda, postigli su ubjedljivo najviše golova u La ligi (51) i to su neki podaci koji jasno govore kakav fudbal se igra u Kataloniji. A nije Barselona ta koja igra fudbal za sladokusce. Barselonu je od fudbala odučila upravo Đirona i to na gostujućem terenu.
Koliko mogu da izdrže? I sam plasman u Ligu šampiona bio bi senzacija.
Sanja mala Đirona. A sanja i Evropa. Iako im je najteži protivnik – Real. Jak i na terenu, ali i van njega, što nam je pokazalo posljednje kolo i nove čudne igre čuvenog VAR sistema.
