Od 1689 fudbalera koji su od ljetnog prijelaznog roka 2013/14 do zimskog “merkata” 2022/23 napustili klubove iz najjačeg ranga u hrvatskom fudbalu, popularne HNL, odšteta je plaćena za samo njih 261 (slovima: dvjestašezdeset i jednog). Čak 1428 igrača, odnosno 84,5 odsto od ukupnog broja, klubove je napuštalo bez ikakve odštete. Prema Transfermarktu, toj lažnoj “bibliji” za vrijednosti fudbalera i transfera, ukupna tržišna vrijednost svih 1689 igrača u momentu odlaska bila je 857,1 milion eura. A ukupan iznos poznatih plaćenih naknada iznosio je 522,4 miliona.
Dakle, najjači hrvatski klubovi za svoje su igrače dobili 335 miliona eura manje od onoga koliko ih je cijenio Transfermarkt. Ili u procentima – bili su precijenjeni za 39,05 odsto. Dakle, lažu, majku im? Ili mi sami sebe lažemo… Ali! Ako se gleda samo taj 261 transfer gdje je bila plaćena makar nekakva odšteta, onda je TM prilično tačan – tržišnu vrijednost tih fudbalera procjenjivao je na 522,4 miliona eura, a prodani su za 514,6 milion. Riješeno, lažemo mi.
Kad je Dinamo u pitanju, preciznost u pogađanju bila je gotovo stoodstotna. U deset sezona u Maksimir je od transfera stigao 251 milion eura za igrače koje je Transfermarkt cijenio na oko 261 milion. Procjene Hajdukovih igrača u tom periodu već je moglo i trebalo da se uzme s rezervom jer je razlika u odnosu na kraju ostvarene odštete bila i 30 odsto, a kod Rijeke (40%) i Osijeka (45%) još veća. Iz Dinama je 60 odsto igrača otišlo bez odštete, iz Hajduka i Rijeke po 70 odsto.
Podaci su to koje su vrijednim istraživanjem prikupili ekonomisti Zoran Bubaš i Bojan Morić Milovanović sa zagrebačkog Instituta za javne finansije uz pomoć Denisa Alajbega, profesora finansija na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta.
Ali podatak važniji od svih smješten je odmah na početku rada i daje svakako realniju sliku hrvatskog klupskog fudbala od sve sile specijalnih emisija i priloga, podkasta, klupskih PR armija i portalske totalne ofanzive u odnosu na sve druge sportove.
Pa kaže… Bez transfera, razlika između ukupnih poslovnih prihoda i rashoda stalnih učesnika HNL-a (Dinamo, Hajduk, Rijeka, Osijek, Gorica, Lokomotiva, Slaven Belupo i Istra) konzistentno je negativna i nagomilana od 2018. do 2022. iznosi prosječnih 37 miliona eura – godišnje. Operativna marža HNL-a duboko je negativna i iznosi oko 66% godišnje (kod 20 vodećih evropskih liga ona iznosi – 10 odsto). Što znači…
Neto transferi od prodaje talenata čine čak 70 odsto od ukupnih poslovnih prihoda HNL-a! Prema Uefinim podacima, nema lige u Evropi koja je toliko zavisna od transfera. Prve sljedeće su, po tim podacima, portugalska, rumunska i slovenačka gdje neto transferi čine 30 odsto ukupnih prihoda.
Prevedeno, hrvatski klubovi dođu kao neka mašinerija za fabričku proizvodnju fudbalera, evropski distributivni centar. Ali osim da ih prodaju kao piliće brojlere, Hrvati da se ubiješ od fudbala ne umiju da naprave biznis. Čak i kad je prvenstvo nemjerljivo interesantnije nego u doba apsolutne Dinamove dominacije, kad padaju rekordi stadiona na kojima bi se obično skupljala samo rodbina fudbalera, a u kafićima se i subotom i nedjeljom psuje konobar koji neće da pusti ton.
Prodaja dresova, marketinška i TV prava, webshopovi… sve to jedva da pokrije i tri mjeseca igre, a kamoli cijelu sezonu. Dok su vani naveliko rašireni modeli stadiona koji žive 365 dana u godini, a ne samo na dan utakmice, u Hrvatskoj je to i dalje – misaoni pojam.
Ali o čemu pričamo, pa dovoljno je da se pogledaju dvije utakmice odigrane na stadionu Gorice u ovoj godini, obje protiv Rijeke, a u pitanju je zapravo stabilan, čak i ugledan prvoligaš. Ona prva, januarska, zaostali dvoboj iz jesenjeg dijela, odigrana je na silu. Po ledom išaranom terenu na kojem bi se bolje snašli Ovječkin i Krosbi nego Pjaca i Pašalić. Druga je odigrana u prošlu nedjelju. Ionako očajan teren već do 15. minuta dotukao je kišni potop i promrzli gledaoci šćućureni su pod bikini-krovom gledali kako se 22 igrača rvu, kližu i valjaju po barama, lokvama i blatu kao u rovovima iz Prvog svjetskog rata. Ljudi, to nije bio fudbal nego vaterpolo! U trajanju od sat i po plus ukupno 15 minuta sudijske nadoknade.
Iako uz mundijalsko finale iz Rusije imaju i finale Lige nacija i još dvije svjetske bronze, Hrvati u 30 godina nisu uspjeli da podignu ni muzej vatrenima, a kamoli stadione – dva najnovija, Rujevicu i osječki Pampas, napravili su im stranci: jedan italijanski biznismen i jedna mađarska grupacija. Pored sve te marketinške šarene laže od “nikad neizvjesnijeg prvenstva”, tu se uglavnom još igra na grbavicama i poljanama, plače i leleče zbog oružanih pljački sudija i tavori u “toplom blatu prosjeka”, kao usputna stanica za neku malo bolju ligu, makar i grčku, tursku, čak je i austrijska premija.
Kakvi su uslovi, dobro je još i da se neko proda. S važnom napomenom: u analiziranom periodu, gotovo polovina transfera bili su – Mamićevi. A on je bar bio kralj transfera. Sve govori da su ovi poslije njega – samo prosjaci.
