Čudesna serija Rijeke koja gotovo cijelo proljeće, s izuzetkom derbija u Maksimiru, nije izgubila utakmicu te uz to primila samo četiri gola, jednom je morala da stane. Ali gdje baš da stane kolo pred meč odluke sa Dinamom, na njenoj Rujevici… Porazom u Kranjčevićevoj od Lokomotive, koju je ove sezone do tada triput dobila i jednom odigrala neriješeno, predala je ulogu favorita Zagrepčanima. Ne samo zato što plavima sada na putu do sedme uzastopne krune i već sedamnaeste u posljednjih osamnaest godina odgovara i podjela bodova na jedinom im teškom preostalom iskušenju. Već što tako poljuljana Rijeka teško može u nedjelju dana nešto da promijeni. Čak i da nekim čudom pobijedi Dinama, čekaju je još gostovanju u Varaždinu i Osijeku te Slaven Belupo u posljednjem kolu. Istina, kad bi vratila bodovnu prednost, bila bi ipak i u psihološkoj prednosti u odnosu na plave. Ali pritisak bi se opet vratio, još veći nego zadnje nedjelje…
Može trener da priča koliko hoće da nema pritiska i da on ne utiče na igrače, ali kad trka za titulu uđe u samu završnicu, hoćeš-nećeš, nadire sa svih strana. Pa vidjelo se to baš u Kranjčevićevoj gdje Rijekin tim nije bio baš ono što ga je cijele sezone krasilo – nije bio tim. Ni traga onoj lakoći u igri, jednostavnosti u kreiranju prilika. Odjednom se sve svelo na nekakve individualne pokušaje koji su se uporno odbijali o bedeme odbrane Lokosa. Riječani su pali od vlastitog oružja – prekida.
Željko Sopić, pomalo ekscentrični autor hita sezone u HNL-u, bio je na dobrom tragu kad je rekao da Rijeka u prvom poluvremenu nije odigrala ništa lošije nego što su bila prva poluvremena protiv Istre ili Gorice u prethodna dva kola. Zaboravio je logičan zaključak – pa već je to bilo loše. Istra je u Puli u popularnom “derbiju dela Učka” energetski potpuno dominirala i na momente je ličilo kao da se ona bori za titulu, a ne Rijeka. Čiji je prvi pokušaj urodio pogotkom i utakmica je otišla na njenu stranu. Protiv Gorice, koja je cijelo proljeće neprepoznatljiva i nakantao ju je čak i Hajduk, Sopićeva ekipa priuštila je navijačima sat vremena pravoga mučenja i strepnje, “dolinu suza” od igre, ali ulazak Pjace i spektakularan ulet i pogodak glavom prelomili su taj dvoboj koji je završio s nerealnih 3:0. Ko realno gleda, mogao je da vidi blagi pad forme Riječana. I da nesreća vreba iza ćoška.
I šta sad? Rijekin predsjednik Damir Mišković, trenutno možda i najjača figura u hrvatskom fudbalu, ne da nije očajavao nakon poraza baš pred derbi odluke nego je bez imalo nervoze sa smješkom na licu dobrih sat vremena proveo u ugodnom razgovoru s novinarima.
“Ljudi, pa ko može sve da dobije…“
Klub koji praktički sam finansira, a funkcioniše na bazi potpune samoodrživosti, s minimalnom pomoći grada Rijeke, iz ove je sezone već izvukao maksimum maksimuma. Prije svega zahvaljujući igračima i stručnom štabu u kojem uz već pomenutog Sopića veoma važnu ulogu ima i mladi crnogorski stručnjak Radomir Đalović, ljubimac navijača Rijeke. Istu srčanost koju je imao kao igrač sada pokazuje i na klupi, pa su se, interesantno, Dinamovi navijači koji su napunili zapadnu tribinu stadiona u Kranjčevićevoj, okomili uvredama upravo na Đalovića. Umjesto na Sopića.
Dugogodišnji hroničari HNL-a sami sebi ponekad liče na ona dva lika iz filma “Kad porastem biću kengur” koji gube dane na vrhu nekog solitera, a jedan otvoreno kaže: “Kad će nama nešto da se desi?”. Dinamova dominacija naporna je svima osim zagriženim navijačima. Oni neutralni su poslije Dinamovog preuzimanja vrha tabele u samom finišu šampionata komentarisali:
“Za hrvatski fudbal bolje bi bilo da Rijeka osvoji i nekako se onda kroz kvalifikacije domogne bar nastupa u grupnoj fazi Konferencijske lige, a da Dinamo kao drugoplasirani uđe izravno u grupu Europske lige”.
Nije bez logike. Iako ima sve uslove da još jednom postane šampion, ovaj je Dinamo toliko neubjedljiv i kadrovski slab da u kvalifikacijama za Ligu šampiona može da bude samo kanta za napucavanje, čak i ekipama bez nekog posebnog autoriteta u evrokupovima poput šampiona Grčke, Belgije ili Srbije. Ali ko bi bio tako lud da sugeriše igračima poput Petkovića, Mišića, Ristovskog ili Teofila da im je Liga Evrope malo više u skladu s trenutačnim mogućnostima? Pa baš je u pomenutim imenima i razlog zašto i u nedjelju i uopšte u posljednja četiri kola veće šanse dajemo plavima. Jer u dugoj trci dva podjednako dobre ili loše ekipe, obično pobjeđuje – iskusniji. U odnosu na Rijeku, Dinamo je to u svakom pogledu. I po prosječnoj dobi igrača i po timskom iskustvu osvajanja trofeja.
