Ni na kraj pameti nije mi da se posipam pepelom zato što je Hrvatska na kraju pod vodstvom Ivice Tucka ipak došla do finala Europskog prvenstva u vaterpolu. I izgubila, ali Bože moj, to je sport, ti igrači trebaju da su ponosni na konačni rezultat. Da je kojim slučajem osvojeno zlato, bar jedna medalja mogla je da ode i za Crnu Goru jer nakon teškog šamara u Dubrovniku, hrvatski vaterpolisti digli su svoju izvjedbu za bar dvije klase i odigrali drugi krug turnira u transu. Sve do posljednjih pet minuta finala.
Onda su Španci zaključali gol, a Granados zabio jedan od najznamenitijih golova u istoriji vaterpola. Kakva majstorija dostojna zlata, dostojna najboljeg igrača šampionata i znamenitog “Kampeones, Kampeones!” na pobjedničkom postolju! Tucak je poslije svega izjavio da takav gol nije viđen od Bebićevog za zlato Jugoslavije u Los Anđelesu, a Granados je tako samo krunisao nevjerovatnu upornost i karakter svojih saigrača koji nisu gubili glave ni u momentima kad su djelovali razbijeni. Samo veliki, najveći tim može da se vrati u finalu nakon što gubi veći dio utakmice s tri gola razlike.
Osim srebra, velik dobitak je i spektakularna atmosfera kraj Save. Veče za pamćenje! Gotovo je nestvarno djelovalo da poslovično hladni Zagreb može tako da se zapali za vaterpolo i gotovo ponovi pakao splitske Spaladium arene kad su Barakude osvojile zlato. Šta reći, navijali su iz prvoga reda i Dalić, Mandžukić, Ćorluka, cijeli državni vrh izuzev Milanovića, a ja sam se sjetio da je tako posljednji put bilo kad je Mladost 1990. i 1991. osvajala titule prvaka Evrope dok su pune tribine u predvečerje prokletog rata skandirale “Igore! Igore!”. U čast jednom drugom Milanoviću.
Špansko prokletstvo Hrvata? U tri sporta pet nokauta na posljednjem stepeniku! Protiv selekcije zemlje koja ne samo po svom sportskom sistemu kao nijedna druga u današnjoj Evropi liči na bivšu Jugoslaviju… Prvo veliko finale gledali smo 1996. u Atlanti. Šimenc i društvo na putu do srebra eliminisali su SR Jugoslaviju u emocijama silno nabijenom dvoboju, pa Rudićevu Italiju da bi ih u finalu potpuno nenadano zaustavila španska hobotnica, danas nažalost pokojni Hesus Roljan. Onda je došao red na rukometaše…
U Tunisu 2005. velika generacija Ivana Balića došla je i do trećeg finala u tri godine, a Španija ju je zaustavila nakon dugog niza poraza u međusobnim ogledima. Furija je letjela terenom pored umornih i izranjavanih Hrvata zabivši 40 golova Vladu Šoli, prvi put ostavljenom praktično na streljani. Petnaest godina kasnije, opet pod Červarovim vodstvom, Hrvatska je igrala svoj posljednji rukometni finale, a Španija je slomila Duvnjaka u formi života. Još su svježa sjećanja na fudbalsko finale Lige nacija u Roterdamu kad se činilo da će Zlatko Dalić u svom drugom finalu da pozlati Hrvatsku, ali jok! Španci bolji na penale… I sada ovaj spektakl kraj Save. Obrni, okreni, to je onaj momenat kad shvatiš da je manje od četiri miliona dovoljno za srebro. Samo srebro? Pa… I veći bi se mijenjali.
Nego, spomenuh Vladu Šolu. Ako je iko zaslužio da ga na kraju “pogleda”, makar simbolično s tom pobjedom u Olimpijskoj hali u Minhenu (na stranu sad potpuno što je bila u pitanju baš Srbija) za oproštaj od EP-a, onda je to rukometni šmeker i predani trenerski radnik, iskreni sportista i pozitivac kakvih je zapravo sve manje. Ali ih ima. I nije ovo prvi put da mu je tim gotovo sa istekom vremena zabio gol za veliko slavlje. Prije nekih 6-7 godina vodio je Dubravu u tandemu sa Od Zagreba do Minhena, veče za pamćenje, a u 3. kolu EHF kupa protiv jednog mađarskog kluba njegovi su igrači potpuno neočekivano sustigli osam golova minusa iz prve utakmice. Ali sedam sekundi do kraja još su bili tanki za jedan gol. Uzeo je tajm-aut, a igrači su mu na užas šokiranih Mađara odigrali – cepelin! Neki drugi trener objesio bi ih za lustere, Šola je mrtav-hladan komentarisao: “Pa to smo uigravali…“.
Bez Šole na golu Hrvatska s Červarom ne bi osvojila svjetsko i olimpijsko zlato, ali ne bi ni Šole tada bilo u reprezentaciji da mu Červar nije povjerovao kad je već i “dragi Bog” na njega zaboravio. Nadao sam se da će bar u ime slavnih dana da kaže koju više na ime Šolinih trenerskih kvaliteta, ali starome liscu lakše ćete da iščupate zub iz usta nego pohvalu na račun učenika. Pa ipak, uticaj se osjećaj i najbolje vidi kroz povjerenje koje je Šola ukazao Vuku Borozanu, a on mu to na najbolji mogući način vratio, kad je bilo najpotrebnije. Dogodine u Hrvatskoj, s Crnom Gorom na Svjetskom prvenstvu? Valjalo bi…
