O tome što stvarno mislim o hrvatskom rukometu mogao bi da napišem knjigu veličine Rat i mir, samo nemoj da me tražiš da nešto komentarišem za novine.
Tako mi je kao mladom novinaru, tamo negdje 2002, koji mjesec nakon što je hrvatska rukometna reprezentacija kao posljednjeplasirana završila svoje učešće na Evropskom prvenstvu u Švedskoj, govorio jedan od bivših selektora.
E taj zavjet ćutanja, prava omerta bez pandana, veća je od svih, zapravo jedina prava konstanta u jednom od najtrofejnijih sportova. Jer prolazni su i uspjesi i heroji i gubitnici, ali to da neko kaže što stvarno misli i nazove stvari pravim imenom – e taj film nećete da gledate.
Prije godinu dana bivši selektor Hrvoje Horvat najuren je govnjivom motkom sa pozicije selektora. Javnost ga je maltene proglasila psihički nestabilnom ličnošću, a ime njegovog prvog asistenta Ivana Balića, najvećeg kojeg je hrvatski rukomet imao, još je jednom provučeno kroz blato i bačeno na đubrište istorije. Goran Perkovac, zlatni kapiten iz Atlante 1996. godine, nogom je tada razvalio vrata reprezentacije koja u svojim vitrinama ima 14 osvojenih medalja s najvećih takmičenja. U prve tri i sam je ugradio ogroman doprinos. Nakon trideset i kusur godina provedenih u Švajcarskoj i Njemačkoj, Perkovac se tada naobećavao raznih čuda, da bi nakon godinu dana hrvatska selekcija bila ne na istome mjestu gdje ju je Horvat ostavio, nego je učinila i dva koraka unazad.
Pa, gdje je sad odgovornost onih koji su se odlučili na tako rizičan potez s trenerom koji baš nikad nije radio u hrvatskom rukometu, a ni vani već deceniju i po nije imao zapaženih uspjeha?
Perkovac je odlično pripremio tim – ali za prvu utakmicu. Za sve dalje nije imao ni plan A, ni plan B, ni C, ma ništa pod kapom nebeskom. Zlatno je pravilo da na turnirima, naročito onima koji traju tako dugo, tim treba da igra sve bolje kako se ide prema kraju. Da raste iz meča u meč. Hrvatska je pod Perkovcem svaku narednu igrala – sve gore. On ne da nije imao objašnjenja, nego je u kamere pričao bez mnogo uzrujavanja otprilike kao da je voditelj vremenske prognoze ili seizmolog koji može uopšteno da rastumači zašto se po kugli zemaljskoj dešavaju potresi, ali da objasni zašto se to baš taj dan desilo i zašto se sve oko nas porušilo, e to već…
Lino Červar, najtrofejniji hrvatski selektor, kojem je Perkovac s udobne distance iz rukometno beznačajne Švajcarske godinama vadio mast za svako izgubljeno finale (zamislite tragedije), sve je nedavno rekao kazavši da trenera najbolje poznaješ po odbrani. Za Perkovčev tim odbrana je dobar dio turnira bila neki pojam s Kriptona, pa nije pomoglo ni to što su Hrvati konačno dočekali golmane koji mogu da obrane i nešto što ne bi i baba. Dodali bismo tome da trenera poznaješ i po igraču više. U ključnim mečevima, s Austrijom i Mađarskom, oni tragikomični pokušaji s igračem više bili su takvi da su navijači počeli Boga da mole da sudije protivniku više nikoga ne isključe.
Međutim, svaljivati sve na nesrećnog Perkovca bilo bi jednako nepravedno koliko i promašeno, jer osim što je bilo i peha u vidu povrede Ivana Martinovića, bolesti Domagoja Duvnjaka i tako dalje, na neka pitanja bi i igrači trebali da daju odgovore. Kad već nisu na terenu. Paradoksalno je da su ton igri i jedina konstanta bili igrači iz hrvatske lige ili su netom izašli iz nje, iste one za koju je selektor rekao da je toliko jadna da bi i on i Valter Matošević mogli da je igraju.
Šta reći za Luku Cindrića, koji je Vardar i Barselonu kao srednji bek predvodio u osvajanju četiri evropske titule, da bi sad bacao lopte u ruke Mađarima kao da se cijeloga života nije mrdnuo iz Ogulina? Eto, konačno u blizini nije bilo Červara, šta mu je sad falilo? Tin Lučin je prije dvije godine u Mađarskoj bio senzacija, već lane nije mogao to da ponovi, a sad je odigrao tako da se pitaš da li taj dečko uopšte trenira rukomet.
Još jednom pokazavši sindrom male nacije koja najbolje odigra utakmice protiv velikih timova, a one iz svoga ranga ni u ludilu ne može da dobije, Hrvatska se još jednom rukometno razotkrila. Od nje su ostali samo ime i tradicija, a rukomet je zapravo već godinama zanemarivan i prepušten propadanju. I zato je logično da ju je na zemlju nakon onoga starta sa Španijom spustila upravo nacija od koje 28 godina nije mogla da izgubi, ali ju je ulaganjima i predanim radom sada konačno preskočila.
Mađari su od rukometa napravili i nauku i biznis. Njihovi klubovi i igrači uče, rade i žive u trenažnim centrima u kojima ni ptičjeg mlijeka ne fali, opremljenim sa po nekoliko hala, kondicionih sala, plaćeni su im psiholozi i uveli su model da svako dijete koje trenira mora i da igra kad ga se povede na put. Kod nas je i dan-danas jedini sadržaj uz halu – birtija. Ali glavno da su se razgrabile dnevnice i apanaže za sjedanje po raznim odborima, koga briga za rezultat.
Zato i jesmo tu gdje jesmo. Nakon svih ovih godina – zasluženo.
Hrvatska je prve tri medalje – evropsku bronzu 1994., svjetsko srebro 1995. i olimpijsko zlato 1996. – osvojila na temeljima rada iz stare Jugoslavije. Svi igrači i oba selektora osvajača medalja stasali su u starom sistemu, da ne govorimo da je dio igrača pritom i “pozajmljen” – Irfan Smajlagić, Zlatko Saračević i Božidar Jović od BiH, Iztok Puc od Slovenaca. Zatim je Červar šampionima načinio igrače koji su stasali u tada vrlo jakoj hrvatskoj ligi (Metković je 2000. i 2001. igrao finala Kupa EHF) u kojoj su Pero Metličić, Balić, Mirza Džomba i ostali opet rasli uz starije igrače iz doba Jugoslavije. Červar i njegovi treneri-učenici taj su period razvukli na gotovo punih 18 godina. Srebro iz Štokholma 2020., kako sada stvari stoje, ostaće dugo, dugo da stoji kao posljednja medalja.
Valjda je tako moralo da bude.
