Poslije najduže predizborne kampanje u istoriji fudbala, dva izborna kruga, nešto prijetnji i par u zadnji čas odrađenih pretrčavanja s liste na listu, kakvih bi se posramili i najčuveniji politički ljigavci, u nedjelju je postalo jasno: zagrebački Dinamo dobio je novog predsjednika. Nakon više od 20 godina izglasana je nova vlast, a Maksimir će da napuste i posljednji ostaci trofejne ere koju je predstavljao Zdravko Mamić.
Na računamo li Vlatku Peras koja se zaštitila sa sto klauzula, ali ona je u klubu bila i prije Mamića. U istoriju odlazi matori Mirko Barišić koji je početkom milenijuma kao direktor Siemensa spasio Dinamo od bankrota i pada u najniži rang, jer su nakon Tuđmanovog namjesnika Canjuge umjesto zarade od Lige šampiona po ormanima ostali samo kosturi. Sa njim i supruga Božica, zvana Mama Leone. Ta stara, beskompromisna zagrebačka gospođa s punđom u stilu Jovanke Broz nije propuštala nijednu utakmicu, čak ni na pripremama. Kažu i da je oko Mamića igrala presing po cijelom terenu, a mnogi su spremni staviti ruku u vatru da je godinama zapravo iz sjene vukla konce u plavim salonima. Bračni par Barišić iz lože je godinama uživao u svim Mamićevim akrobacijama. Kad se desio razlaz, malo je ko u njega istinski povjerovao.
Ivo Tomić, legendarni radio-reporter koji se javljao u uključenjima iz Zagreba u doba Jugoslavije, novom je Dinamovom predsjedniku za njegovih igračkih dana tepao: “Velimir Zajec Zeko, Dinamovo med i mlijeko“. Zajec je po stilu igre i popularnosti bio plavi Bekenbauer, kapiten generacije koja je nakon 24 godine čekanja vratila titulu u Zagreb. Zauvijek je ostao miljenik navijača koji su svaki njegov povratak dočekivali s podjednakim oduševljenjem. Jednako su bolna i brza bila i – otrježnjenja.
Zajec se kao sportski direktor u Dinamo prvi put vratio krajem osamdestih, nakon završetka igračke karijere u Panatinaikosu. Imao je pare i spreman plan da u Dinamo iz Zvezde vrati Prosinečkog, a iz Hajduka dovede Bokšića i napadne titulu prvaka Jugoslavije. Ali rat je odnio i planove i Zeku iz Maksimira. Nije se rat ni završio, a već se vratio, opet kao sportski direktor, u tandemu sa nekadašnjim saigračem Cicom Kranjčarom u ulozi trenera. Iako su osvojili duplu krunu, zamjerena im je bliskost s navijačima. Zločesto su, naime, zbog imena Kroacija na svakoj utakmici vrijeđali predsjednika države i njegovog pudla na čelu kluba. Ali nije prošlo ni tri godine, a Zajec je opet osvanuo u voljenom klubu, ovaj put kao trener. U Ligi šampiona pobijedio je 1998. Porto i Ajaks u Amsterdamu i za malo mu je pobjeglo četvrtfinale najvećeg europskog takmičenja. Smijenjen je već na proljeće zbog loših igara i rezultata u HNL-u, ali i još gorih pojačanja – litavski napadač Mikulenas do danas je ostao pojam epohalnog promašaja.
Kad je pala HDZ-ova vlast 2000., Zajec se opet vratio, ovaj put na Skupštini koja je izglasala povratak imena Dinamo, uz jedan glas protiv – Ćirin. Satima smo čekali bijeli dim okupljeni pred ulazom u upravu koju je čuvao kordon specijalaca, da bi se najednom na stepenicama pojavio Zeko s podignutim rukama i povikao: “Vratili smo Dinamo!”. Isto je napravio i sad u nedjelju, opet pred okupljenim navijačima. Tako da… Sve sam ja to već vidio, i ovaj autobus, i ove ljude, rekao bi Boro Stjepanović. Ali ni tad nije dugo izdržao. Nakon što je Dinamo izgubio titulu od Cicinog Zagreba, na klupu je posljednji put sjeo Ćiro Blažević, a Zeko je odskakutao u Atinu i gledajući u obale Egeja poručio da “pored Ćire on može samo da bude smetnja”.
Zadnji povratak bio je živi cirkus. Mamić ga je, da umiri navijače, postavio za trenera i za manje od tri mjeseca smijenio, nakon ispadanja od Šerifa na penale. Još gori je bio gaf u kolu ranije, kad nakon pobjede 5:1 u prvoj utakmici Zajec nije otišao na revanš u Kopar nego je tim povjerio pomoćnicima Ćuku i Mlinariću. Dinamo je jedva preživio taj slovenački pakao izgubivši 3:0.
Od toga je prošlo gotovo 14 godina, a iz svega navedenog jasno vam je zašto ne dijelim oduševljenje zbog još jednog povratka. Koliko god je stara vlast morala da ode. Zajec je pomalo izvučen iz naftalina, u zadnji čas, jer je navijačkoj listi bilo potrebno i neko ozbiljno igračko ime da bi je se uzelo za ozbiljno.
Posljednjih je godina putovao po zemlji promovišući svoju biografiju i niko nije očekivao da će više ozbiljno da se bavi fudbalom. Kad se slegne euforija i kad se shvati da su po ormanima kao i 2000. samo kosturi, jer ono malo što je ostalo ovi će u povlačenju da poberu, pobjedničku listu čeka najvažnije pitanje: “Dobro, dečki, ko pare daje?”.
Svaka čast navijačkim emocijama, ali fudbal je danas preozbiljan biznis. I mada su mu prvi javni nastupi obećavajući, bez nekoliko jakih sponzora, i ovaj će mandat da traje otprilike koliko i ono kod zeca. Znate već šta.
