Ne prođe nijedno veliko rukometno takmičenje u zadnjih desetak godina, a da se priča ne vrati na isto: od Veselina Vujovića hrvatski rukomet nema veće patnje! I svaki put kad bi rezultat bio ispod nivoa očekivanja, a to se s izuzetkom Evropskog prvenstva 2020. godine redovno dešavalo, isto se pitanje postavljalo: Je li vrijeme za velikog Veselina na mjestu selektora reprezentacije koja je u bogatoj istoriji od 1994. naovamo osvojila 14 medalja?
I svaki put se ime nekad najboljeg rukometaša svijeta provlačilo do posljednjeg momenta. Nakon prvenstva odigranog u januaru u Njemačkoj, nakon što je postalo jasno da je Goran Perkovac odradio svoje prvo i posljednje takmičenje u ulozi selektora, u svim rađenim anketama Veselin Vujović je premoćno pobijedio kao prvi izbor čitalaca. Voli narod Vuju. Ima samo jedan problem – slabo se tu narod pita.
Bio je maj 2005. godine kad je harizmatični Vujović na opšte iznenađenje, samo četiri mjeseca nakon dramatično izgubljene utakmice na SP-u u Tunisu protiv Hrvatske, kao selektor tadašnje reprezentacije Srbije i Crne Gore osvanuo u Domu sportova kao specijalan gost Rukometnog kluba Zagreb na revanš utakmici finala Kupa kupova s Ademar Leonom. U poluvremenu utakmice rado je pristao na intervju. Na posljednje, ono “jebeno novinarsko pitanje” kako je Ćiro Blažević zvao sve te hipotetske navlakuše, “da li bi jednog dana mogao da se zamisli u hrvatskom rukometu”, razvukao je onaj svoj prepoznatljiv osmijeh od sto miliona dolara:
“Nikad se ne zna…“
Ni deceniju od tog “nikad se ne zna” Vujović je prvi put postao trener dvostrukog šampiona Evrope. I poveo posljednju veliku rukometnu euforiju u Zagrebu. Vujović je, i samo Vujović, mogao da ubijedi mlade igrače Zagreba da nikome na ovome svijetu ne smiju da priznaju da je bolji, gips je skidao s plafona u svlačionici kad bi vidio da su u utakmicu ušli s previše respekta, a što je godinama u Zagrebu bio običaj. Rezultat? U krcatoj Areni padali su Pariz s Hansenom i Omejerom, Kil s Duvnjakom, danski KIF Kolding u osmini finala Lige šampiona. Nikad više poslije Vujovića Zagreb nije ušao među osam najboljih u Evropi. Ne samo to… Vujović je donio krv u lice mladom timu Zagrebu, do mjere da su se jednom i pobili s gostima na terenu. Što u Zagrebu nije viđeno od vremena tri uzastopna evropska finala s Barselonom.
Još veće čudo bilo je ono sa Slovenijom kad je selekciju koja se godinama slamala na prvom porazu doveo do bronze. “Ubiću i tebe i sebe ako te još jednom prođe”, vikao je igračima u tajm-autu. To i ono “zadnjih deset minuta dajte sve u životu, kao da je kraj svijeta” donijelo mu je svjetsku bronzu i titulu najvećeg motivatora u istoriji trenerskog posla na ovim prostorima. S druge strane stajala je – Hrvatska. Hrvati mu taj nemogući preokret nikad nisu zaboravili. Narod po dobrom, očito.
I evo ga sad opet. Poslije Borca, nakratko još jednom Vardara i avanture u Iranu, rođeni Cetinjanin vratio se u hrvatski rukomet, na klupu tima koji je godinama najveći izazivač neprikosnovenom Zagrebu. Svake godine mu je Nexe sve bliže i nikako da ga preskoči. Kakve su mu šanse, najbolje govori podatak da je hrvatska rukometa liga jedina u Evropi u kojoj se “vlast” nije promijenila od 1992. godine. Nikad niko osim Zagreba nije bio hrvatski rukometni šampion, to je podatak za Ginisovu knjigu rekorda.
Veza s Nexeom rodila se prije nekoliko mjeseci, na trodnevnom skupu pod nazivom Handball Talks u Našicama, u organizaciji Balkan Handballa. Tri dana Vujović je uživao u raspravama sa starim znancima, predavao i slušao druga predavanja, družio se s gazdama kluba, familijom Ergović koja je od gradića sa svega 7-8 hiljada stanovnika napravila “rukometni Hofenhajm”. Naslonjen na jednu od najjačih kompanija u Slavoniji, Nexe je najzdraviji projekt u hrvatskom rukometu, s velikim planom izgradnje Arene, sportskog-trenažnog centra, kampusa za mlade igrače iz cijele Hrvatske i regiona. Gazdi kluba nikad nije bio problem da sjedne u auto i deset sati vozi i do Bitole da pogleda utakmicu.
Na promjene trenera jako se teško odlučuju, u posljednjih 18 godina promijenili su ih samo – šest! To je pokazatelj ozbiljnosti, ali na momente je to bilo kontraproduktivno, jer bi se uljuljkali i trener i tim. S Vujovićem, kojem je za pomoćnika priključen jedan od najtalentovanijih hrvatskih trenera Krešo Ivanković, svaka ravničarska melanholija odlazi u istoriju. Jer, on će ako treba na gol da stane kad vidi da sudije od njega i njegovih igrača prave budale. On će da “ubije i tebe i sebe” da Nexe konačno skine Zagreb i okonča najdužu vladavinu u istoriji evropskog rukometa.
Nemoguće? Ako iko može, Vujović može.
