Kad je krajem avgusta prošle godine, tri dana pred veliki dvomeč s francuskim Lilom današnji Dinamov trener Sergej Jakirović naprasno napustio klupu Rijeke i pobjegao u Maksimir, malo je ko davao šanse njegovom nasljedniku Željku Sopiću da može nešto da uradi. I da dovede Rijeku u situaciju da u samom finišu šampionata, ona bude ta, a ne Hajduk, koja će da izaziva Dinamo u odbrani titule. U tom finišu s pet bodova prednosti, ali i utakmicom više (danas Dinamo konačno igra tu utakmicu s Varaždinom) Rijeka drži “pole position”.
Hemija između Jakirovića i Rujevice, uprave kluba, igrača, navijača… izvana je svima djelovala previše dobro da bi taj razlaz, u tako ranoj fazi sezone, prošao bezbolno. Trenerski gledano, Sopić je zapravo došao u Rijeku u momentu koji je mnogo nezgodniji nego što je inače slučaj, kad se otpušta stari trener. I kad nova metla obično, bar u početku, bolje mete.
Sopić je morao da gradi odnos i povjerenje sa timom koji je bespogovorno slijedio njegovog prethodnika i vjerojatno bi ga i dan-danas slijedio da se Jakirović nije pokupio iako je na Rujevici imao bukvalno ovlasti direktora. Slobodu da sam bira igrače koje će da dovede, koje će da stavi… Kad je već u prvom HNL-derbiju, upravo protiv Jakirovićeva Dinama, jednog igrača zamijenio već nakon dvadesetak minuta igre, a drugoga uveo, pa i njega zamijenio jer nije bio zadovoljan pristupom, sa strane se činilo da je u Rijekinu “porculansku” radnju ušao – slon. I da samo čudom taj brak može da potraje duže od tri mjeseca.
Iz Gorice je Sopić stigao sa oreolom spasitelja oko ćelave glave, fudbalskog fanatika koji ne daje ni milimetra popusta baš nikome oko sebe – igračima, suparnicima, upravi kluba, sudijama, delegatima, sakupljačima lopti. Sa timom koji su mnogi već ispratili u drugu ligu, zaredao je takav niz pobjeda da je u trci sa Šibenikom opstanak osiguran već nekoliko kola prije kraja. Na startu nove sezone izvukao je 0:0 protiv Dinama u Maksimiru, tamo gdje je godinama bila pretplaćena na poraze.
Nakon početnoga šoka Rijeka se konsolidovala i nekako dovukla do kraja jeseni na sasvim podnošljivoj udaljenosti od Hajduka i Dinama. Sopić je dočekao svoje prve pripreme, uigrao stroj i postavio sistem igre koji je samo jedan jedini klub ovoga proljeća uspio da probije, i to u posljednjoj od šest minuta nadoknade – Dinamo u Maksimiru. Deset pobjeda i samo jedan poraz, pa takav niz ni šampionska Rijeka 2017. nije imala! Još nevjerovatnije zvuči podatak da je tim s Rujevice primio samo četiri gola u svoju mrežu, od toga dva u utakmici 4. kola koja je odigrana naknadno poslije zimske pauze.
Sopić je pritom za udžbenike vodio tim i rotirao postavu, a podaci zapravo govore bolje od svih epiteta. Više od 15 igrača Sopićevog tima upisao se u listu strijelaca, od toga je čak devet igrača zabilo barem tri gola, gotovo kompletna prva postava. Neke su utakmice odlučivali igrači s klupe, neke štoperi, i kad se pripremaju za Rijeku, rivali više i ne znaju otkud prijeti opasnost. Posljednji trijumf u Puli prelomio je pogodak lijevoga beka Brune Gode.
Rijeka je zabila najviše golova u ligi i primila najmanje uz splitski Hajduk i gol-razlika joj je za osam golova bolja od Dinamove, što se u ovoj fazi sezone veoma rijetko dešava. “Nevera sa Kvarnera” ima na kontu već 21 pobjedu i čak 13 bodova više od trećeplasiranog Hajduka, “najskupljeg u istoriji”. I to sve sa timom čijih je prvih 11 ubjedljivo najmlađe u ligi, čak su dvije i po godine mlađi od onog Kekovog sastava koji je Rijeci 2017. donio istorijsku duplu krunu. A znate li koliko znače dvije i po godine u profesionalnom fudbalu…
Jednako oduševljenja Sopić je izazvao i svojim medijskim nastupima. I zgražanja istovremeno. Provjerite zašto…
“Jeste, jeste, ići ćemo na pobjedu, stavite to slobodno u naslov, već dugo neku glupost niste stavili“. “Ne, nećemo da napadnemo od prvog minuta, napašćemo od sedamnaestog, čak možda na prijelazu u osamnaesti… Do tad ćemo da budemo u kabini“. “Ma neću da odgovaram, bedasta pitanja postavljate“. “Ne, mi nismo igrali 4-2-3-1, već dugo tako ne igramo, da razumijete fudbal to biste znali, imate neke aplikacije, pa možete malo da proučite, mi već duže igramo 4-1-4-1“. I tako dalje…
Zbog tih i još brojnih drugih eskapada oglasio se čak i Hrvatski zbor sportskih novinara, na što je Sopić upitan za reakciju odgovorio: “Ma ljudi, šta vam je, pa je već tri dana ne spavam zbog toga!“. Nije velika tajna ni da mnogima u klubu ne paše takav Sopićev odnos sa medijima i imidž u javnosti koji se baš ne uklapa mnogo u gospodsku sliku kluba koji je već više od decenije zapravo drugi najjači u Hrvatskoj poslije Dinama.
Sopić je u tom smislu pravi pandan predsjedniku države Zoranu Milanoviću. Kad dođu do riječi, obojica mlate “kao Maks po diviziji” ne obazirući se pritom smeta li to nekome ili ne. Obojica često govore ono što se niko drugi ne usudi, obojica u komentarima ispod tekstova imaju gotovo plebiscitarnu podršku i, što je zapravo najvažnije… Obojica znaju kako se pobjeđuje.
I zato je u Maksimiru mobilizacija, ista kakva je bila među vladajućima u Hrvatskoj onoga dana kad je Milanović zaprijetio kandidaturom za premijera.
