Nikola Ivanović bio je čovjek odluke u posljednjem meču. Nemanja Gordić je vukao ekipu tokom cijele finalne serije, ali da nije bilo njegove veličanstvene partije u polufinalu protiv Cedevite pitanje je šta bi se desilo.
Petar Popović je imao svojih briljantnih partija, a za Lob sport se prisjetio osvajanja regionalnog takmičenja. Na današnji dan prije pet godina Budućnost Voli popela se na vrh Jadrana.
A, borbeni Cetinjanin, pet godina kasnije iz ugla kapitena “plavih” sjeća se ludnice.
“Čini mi se da i dan danas gledajući slike i snimke iz tog perioda mogu iznova da proživim sve momente od te sezone, a naročito polufinale i finale. Nevjerovatna energija se stvorila u Podgorici, mogu slobodno i da kažem u cijeloj državi. Iz svog primjera znam da je iz Cetinja sigurno dolazilo po par stotina ljudi, a u priči sa saigračima isto je bilo i sa ostalim gradovima. Sjećam se trenutka pred treću utakmicu finala kada sam stizao ka dvorani, oko dva sata prije početka meča, dio ulice Ivana Milutinovica ispred dvorane je bio krcat, ljudi sa šalovima, u plavo bijelim majicama… Do tog trenutka moj prvi susret sa nečim takvim, taj momenat mi se baš urezao u sjećanje“, priča Popović za naš portal.
SHVATIO SAM KAKO TREBA DA IZGLEDA PRAVI TIM
Vojska Aleksandra Džikića je u tu sezonu ušla prilično skromno, vrebala je svoju šansu iz prikrajka i ugrabila je. Sa domaćim snagama i samo tri stranca.
“Ono što sam sigurno shvatio poslije te sezone jeste kako treba da izgleda jedan pravi tim. Tim bez ega, tim gdje je svaki igrač podređen pobjedi i samo pobjedi. Tim u kojem i glavni igrači i oni koji ne dobijaju priliku sa istom glađu pristupaju svakom treningu i utakmici. Daleko da je ta sezona bila idealna za nas, imali smo teških momenata, ali smo svi bili na istom zadatku i zajedno smo prolazili kroz sve“, jasan je Popović.
A, da li te je promijenilo?
“Sigurno jeste. Promijenio sam svoj pristup igri, košarci. Svi smo imali priliku da vidimo što je potrebno za uspjeh i dan danas nosim te lekcije sa sobom“, jasan je kapiten crnogorskog šampiona.
Jasno je da je vrlo teško izdvojiti nešto posebno što se pamti iz te serije. Međutim, Popović izdvaja jedan detalj koji najbolje pokazuje kolika je zapravo bila želja za pobjedom.
“Nisam osjećao umor tokom polufinala i finala. Čudio sam se kako mi se to dešava, a imamo utakmice dan za danom. Igrali smo u transu, pod velikim adrenalinom. Pamtim sve, dosta detalja mi se urezalo u sjećanje. To što smo doživjeli je za mene bilo kao san, film… Slike koje sam vidio na terenu, slavlje ljudi u dvorani, onda broj ljudi koji je bio na tim utakmicama. Siguran sam da je kapacitet dvorane debelo bio probijen na svakoj toj utakmici. Nismo u tom trenutku imali mi puno vremena da razmišljamo, svjesni smo bili šanse koja nam se pružila i gazili smo samo da to ostvarimo. Bili smo djeca, premlada ekipa kojoj se vrijedan i pošten rad vratio na taj način. Stvarno smo imali privilegiju da se sve to što smo uložili vrati na takav način“, iskreno priča popularni Pop.
POSEBNE EMOCIJE, DRUGOVI ZA CIJELI ŽIVOT
Ta generacija Budućnosti zlatnim slovima je upisana u istorijske knjige kluba iz Njegoševog parka zbog rezultata. A, Popović ističe da je ekipa na čelu sa Džikićem funkcionisala kao porodica.
“Posebne emocije imam prema toj ekipi“, jasan je Popović.
“Mnogo momaka iz Crne Gore, tri stranca koji su se uklopili fenomenalno. Sjećam se mnogo anegdota i često ih pominjem sa momcima koji su bili tu te sezone“.
A, bilo je momenata i kada nije smjelo da se govori o toj sezoni.
“Jedno vrijeme smo i izbjegavali da pominjemo tu sezonu, toliko smo bili zaljubljeni u sve što smo prošli, da smo sve novo poredili sa tom godinom. Možda je košarka na kraju svega posao, ali sam siguran da je te sezone bila mnogo više za nas. Stekli smo drugove za cijeli život, neke stvari koje su stvarno vrijedne”.
I na kraju jedna želja.
“Nadam se da će opet doći velike stvari za klub i da će osjeća biti sličan kod nas, a i kod ljudi u Crnoj Gori kao što je bio te 2018. godine“, poentirao je Petar Popović.
