Nakon epske 2012, olimpijskog srebra i evropskog zlata oko vrata teško je bilo i naslutiti da će Crna Gora u ženskom rukometu Olimpijske igre u Parizu 2024. godine pratiti tek putem signala. Prvi put od obnove nezavisnosti.
Nezamislivo.
Međutim, dogodilo se, a brojni osjećaji zasuli sve one koji su uz Lavice proživjeli bajkovite trenutke. Razočaranje, tuga i ljutnja, razumljivo, pomiješali su se sa – lojanošću i podrškom. I upravo ta dva posljednja elementa čine ključ koji su još onda rukometašice predale u ruke javnosti nakon ostvarenja snova u Londonu i Beogradu.
Usput je i Budućnost sa dvije titule šampiona Evrope 2012. i 2015. pisala istoriju i time dodatno učvrstila neraskidivu vezu između navijača i gladijatorki na parketu.
U međuvremenu su senatorke završile karijere, a stasale i stasavaju neke nove generacije, čiji je potencijal neupitan, jer je ženski rukomet još onda izgradio kamen temeljac od crnogorskog krša, prkosa i neslućenih dostignuća. Crna Gora juče jeste izgubila važnu sportsku bitku usljed sve žešće i do tančina organizovane konkurencije u svakom segmentu. Iz pomenutog iskustva reprezentacija, koja je navikla sve na uspjehe, itekako treba i mora da nauči.
Prirodno. I možebitno ljekovito.
Projekti rukometa i u vrtićima, rad sa mlađima i još veće povjerenje u njihove sposobnosti te upravo podrška sportske javnosti tri su ključne karike da se od trenutne oluje sačuva gro kolektiva koji je kroz svoje višegodišnje bitisanje debelo zadužio državu Crnu Goru.
Na to obavezuju gore pomenute godine, gradovi i nezaboravne uspomene.
Na to obavezuju sve one đevojke koje, bez obzira na konačni ishod, uvijek i svuda Crnu Goru predstavljaju za vječni primjer svima ostalima. Dostojno i ponosno.
I ranije su Lavice, odnosno njihove nasljednice padale i dizale se još energičnije, poput Evropskog prvenstva u Sloveniji prije dvije godine, kada su se okitile herojskom bronzom. Zato, nema sumnje da će tek iz ovakve realnosti izvući pouke i već na Euru u Austriji, Mađarskoj i Švajcarskoj (28. novembar – 15. decembar) to i demonstrirati na terenu.
Sve su prilike sa – novim selektorom. Bojana Popović je svojim doprinosom tokom igračke karijere, zajedno sa slavnom generacijom, ogrnula Crnu Goru teško stečenim renomeom i ovjekovječila sjajem. Potom se u trenerskoj orbiti uhvatila u koštac sa dva istovremena izazova – reprezentacijom i Budućnošću. Ostaje ta bronza kao vrhunac, s osjećajem da se kroz godine nesumnjivo naporan rad na dva pogona ipak postepeno pretvorio u preopterećenje, što je Popović i priznala u Ulmu.
Kao moguća nasljednica ozbiljno figurira Maja Savić. Još jedno slavno rukometno ime, koja je do sada imala ulogu prvog asistenta takođe u oba smjera, a čije vrijeme prije ili kasnije mora da dođe. No, trenutno to pitanje nije gorućeg karaktera, već treba hladne glave analizirati učinjeno, skenirati limite i potom sa novim kormilarom skupiti energiju za nove bespoštedne borbe.
Jer je sport poput života, krug ciklusa. Kad se jedan zatvori – otvara se novi.
Zna puno o tome jedan od tvoraca naše rukometne istorije, legendarni Dragan Adžić koji je, igrom sudbine, baš preko svoje voljene Crne Gore prvi put u istoriji odveo Sloveniju na Olimpijske igre.
Podvig, vrijedan iskrenog aplauza i divljenja.
I prilika da, nakon svega što je ostavio u amanet mediteranskoj ponosnoj špilji, u “grad svjetlosti” bude ispraćen pozitivnim crnogorskim mislima.
Podrškom.
