Za mnoge – jedan od najboljih rukometaša u novijoj istoriji Crne Gore. Moderni centralni bek, plejmejker, asistent, ali i strijelac. Supertalenat i legenda Lovćena, ikona njemačkog Gepingena, simbol crnogorske reprezentacije…
Draško Mrvaljević nakon završetka igračke karijere ostao je u rukometu, jedno vrijeme kao sportski direktor reprezentacije, pa selektor mlađih kategorija, a danas je zadužen i za budućnost Budućnosti. Podgoričkog, ali i crnogorskog rukometa.
“Napravljen je pomak sa mlađim selekcijama, plasirali smo se u A diviziju, treba da se trudimo da tu i opstanemo. Kako? Kroz otvorenu saradnju klubova, da omogućimo mladima da što prije stasavaju, da kroz klubove stvaramo igrače za A reprezentaciju. Kompleksan je to posao, zbog mentaliteta, odnosa u pojedinima gradovima, klubovima, vođenju klubova. Ali moramo svi da damo veći doprinos”, kaže na početku razgovora za Lob sport Mrvaljević i objašnjava da je baš to misija Muškog rukometnog kluba Budućnost:
“Imamo dobre uslove od kada je Glavni grad preuzeo klub. Takođe i jakog sponzora, kompaniju Bemax. E sada je na nama da zasučemo rukave i radimo. Rezultati u domaćem šampionatu su potpuno u drugom planu. Podgorica je veliki grad, sa širokom ponudom sportova, ali nekako sam uvjeren da su naša djeca predodređena za rukomet. Ogroman potencijal treba iskoristiti na pravi način, kvalitetnim radom, pravim uslovima. Onoga momenta, kada projekat RK Budućnost dobije na značaju i masovnosti, mislim da će tada profitirati i naša reprezentacija. A siguran sam da će ti dani brzo doći. Samo strpljenja”.
U čemu je razlika između Draška igrača i Draška trenera?
“Praktično je nema. Gladan sam pobjeda i sada, volim da učim, slušam, isto sam radio i kao igrač, isto i sada kao trener. S obzirom da sam igrao na poziciji plejmejkera, uobičajeno je bilo da razmišljam o saigračima i onome što im odgovara u igri. Da se prilagodim situaciji i iz svakoga izvučem najbolje. Za tu ulogu moraš da budeš lider i vođa. Možda se i iz tog razloga na klupi osjećam prirodno, nekako svoj na svome”.
Šta najviše tražiš od igrača?
“Povjerenje, iskrenost i izuzetno bitno – samopouzdanje. A tu sam ja, da ga natjeram da vjeruje u sebe, jer bez toga nema igrača. Pomoći ću ti, ali i ti moraš sebi da pomogneš. Svaki igrač je poseban, svaki zahtijeva poseban osvrt, analizu i slaganje svih tih kockica predstavlja mi veliko zadovoljstvo”.
CETINJE I RUKOMET – NERASKIDIVA VEZA
A rukometna priča Draška Mrvaljevića krenula je, naravno, sa rodnog Cetinja (čuveni Lino Červar bi rekao ‘Iz dvije ulice’) – pod Lovćenom su legendarni Miško Popović i Vasko Ćeranić, bez obzira na uslove, oblikovali bisere. Koji su obično kasnije znali da zadive planetu.
“Cetinje i rukomet. Prirodno je bilo da kao klinac maštaš o tome, drugi sportovi nisu dolazili u obzir. Lovćen je bio jugoslovenski prvoligaš, jedini u gradu, i to je za malo mjesto mnogo značilo”, priča Draško Mrvaljević i u dahu nastavlja. “Bio je prestiž biti dio tog kolektiva sa tradicijom. Ugledali smo se na Ranka Banu Popovića, Zorana Bajicu Martinovića, pa na Veselina Vujovića, Nina Adžića, Zika Petričevića… To su neki likovi koji su obilježili moje djetinjstvo. Kroz njih se gledao rukomet i ja sam nastojao da budem dio tog svijeta”.
Jeste bilo mnogo odricanja – kao kod svakog sportiste – ali nije prošlo mnogo vremena i eto Draška Mrvaljevića u crvenom dresu. Uz legende…
“Sa 15-16 godina sam postao prvotimac i za mene je to bilo ostvarenje sna. Nezaboravno vrijeme. To što sam tada preživljavao, uz trenutke koji su stigli sa reprezentacijom kasnije takođe u rodnom gradu, ne može da se poredi sa bilo čim. Te emocije, taj ponos. Nikakva inostrana karijera, pehari, ništa…”.
ISTORIJSKA TITULA 2000. GODINE
Krcate tribine, derbiji sa Partizanom, premijerna titula… Sve je to “uhvatio” i naš sagovornik na kraju prošlog milenijuma.
“Karakteristični mečevi, jer dođe praktično čitav grad u dvoranu. Dođu prijatelji, drugovi, najstrastvenije navijanje koje može da bude. U takvoj atmlosferi jasno je da nije lako nijednom protivniku. Koliko god jak bio, kakav god tim imao”.
Da ne pretrčimo brzu tu istorijsku titulu, na 50. rođendan cetinjskog i crnogorskog ponosa. Jer – 27 pobjeda, remi i samo dva poraza u sezoni 1999/2000 učinak su za pamćenje ekipe koju je sa klupe predvodio Pero Milošević. Uz feštu na Cetinju nakon trijumfa u posljednjem kolu nad Metaloplasitkom (29:24). Goran Đukanović, Petar Kapisoda, Stevo Nikočević, Ratko Đurković, Draško Mrvaljević, Marko Dobrković, Peđa Vujanović, Blažo Popović, Ivan Ražnatović, Nikola Vujović i “stranci” – golmani Nenad Puljezević i Nebojša Stoinović, te Dalibor Čutura i Milan Vučićević. Ekipa za istorijske knjige…
“Sjećam se te prve titule u istoriji, najveći dio igrača sa Cetinja, samo par njih sa strane. Mora onda da postoji taj poseban odnos sa navijačima, osjećaj pripadnosti. Pa sada kad me sretnu ljudi, vidim koliko im je to značilo. Fenomenalna sezona, prva titula u muškom klupskom rukometu u istoriji Crne Gore, fešta nakon toga, pa plasman u Ligu šampiona”.
A Liga šampiona i novi epski mečevi – bez Draška, koji je nakon titule odlučio da ode u Sintelon iz Bačke Palanke. Zašto?
“Svidio mi se taj projekat, ogroman potencijal kluba, borba za trofeje, evropski mečevi… Uz ozbiljan, ervopski budžet. Proveo sam tamo dvije ipo sjajne sezone, postao reprezentativac, lijepe uspomene me vežu za Bačku Palanku”.
NA PREPORUKU SE IŠLO VANI
U tom periodu nije bilo lako otići u inostranstvo, da ne govorimo o odlasku u tada najjaču ligu Evrope.
“Pazite, nije tada bilo mnogo snimaka, kaseta… Išlo se na riječ i ja sam u Španiju (prim.aut. nosio dresove Teukra i Torevijehe) otišao nakon preporuke komšije sa Cetinja Šanja Špadijera i Zika Petričevića. Igrao sam dobro, ostao četiri sezone. Tek kasnije shvatiš da si uspio da opstaneš u žestokoj konkurenciji i uz činjenicu da su mogla da igraju samo dva igrača van Evropske unije. Znači da si pokazao kvalitet. Bio sam tamo i kada smo postali nezavisna država, znao sam da me čeka reprezentacija brzo i živio sam za mečeve na mom Cetinju”.
Ne bi Draško ni išao ljeta 2007. iz Španije – da klubove sa Iberijskog poluostrva nije pogodila ekonomska kriza.
“Veliki broj klubova je nestao sa scene preko noći, imao sam u jednom trenutku i ponudu iz Bundes lige, ali odlučio sam se za Koper. Jak sponzor (Cimos), osvajali smo trofeje u Sloveniji, igrali Evropu, ali čudan jako mentalitet ljudi tamo – na tromeđi Slovenije, Hrvatske i Italije, baš čudni”.
EVROPSKI TROFEJI SA GEPINGENOM, ALI I POVREDE…
Bundes liga je međutim bila suđena – i to jedan od klubova sa najvećom tradicijom u Njemačkoj.
“Gepingen je 2020. proslavio 100. rođendan, devet puta su bili prvaci, doduše u nekim šezdesetim godinama prošlog vijeka, ali izuzetno veliki klub. Došao sam na poziv trenera Velimira Petkovića, osvojili smo dva EHF kupa i igrao sam na visokom nivou, sve do povrede. Naizgled lagana stvar, zbog pogrešnog liječenja prerasla je u ozblijnu i zbog te povrede ostao je gorak ukus. Jer taj peh me je spriječio da napravim više. Mnogo više”, žali Draško zbog nekih stvari na koje nije mogao da utiče i zbog kojih je karijera polako kretala silaznom putanjom.
“Bio sam u austrijskom Bregencu, pa se vratio u Minden, mučio se sa povredom, ali nisu to loše epizode bile, naprotiv. Bundes ligu bih preporučio svima apsolutno, svakom našem igraču – ne samo zbog finansija, već zbog organizacije, ozbliljnosti. Njemci te nauče profesionalizmu, moraš da pratiš ritam, disciplina na svakom koraku, jako utiču na karakter igrača. Što više naših igrača ode tamo, biće nam bolje”.
Planirao je da karijeru završi sa 33-34 godine, ali je stigla ponuda iz Izraela.
“Otišao sam da igram, ali i da uživam. More, sunce, plaža, a uz to – ozbiljna ulaganja u rukomet. Vezani su trenažnim procesom za američku košarku i strašno napreduju. Sport se tamo razvija na najvećem nivou. Igrao sam tri ipo godine tamo, sa Hapoelom osvojio duplu krunu, bio zadovoljan i u Makabiju, gdje sam 2018. završio karijeru sa 39 godina”, zaokružuje Draško svoju klupsku priču.
SANJAO SAM MEDALJU SA REPREZENTACIJOM
A najljepšu – reprezentativnu ostavlja za kraj intervjua.
“Rekao sam vam šta znači Bundes liga za svakog igrača, koliko se ulaže, vodi računa o svim detaljima. A onda dođe jedna mala, srčana Crna Gora i pobijedi reprezentaciju Njemačke, kao mi u Manhajmu 2012. godine i ostavimo ih bez plasmana na Svjetsko prvenstvo. Čudo, čudo”.
Od formiranja reprezentacije bio si tu – mečeve na Cetinju, kasnije i u Morači, pa plasman na prvo Evropsko, pa na Svjetsko, prepričavaće generacije.
“Uvijek smo imali dobar tim, vrhunske igrače. I rezultati su bili dobri, iako sam ja htio medalju sa reprezentacijom. To je bio san. Nažalost, zbog pehova, povreda, nesrećnih okolnosti – nismo uspjeli. I danas imamo dobre igrače. Nadam se da će oni uspjeti u onome što mi nismo, ali moramo da radimo, da stvaramo što bolje uslove, treniramo, budemo zajedno u toj misiji”, zaključuje legendarni crnogorski rukometaš.
JUGOSLOVENSKA ŠKOLA RUKOMETA I ANEGDOTE SA BANOM
Ko je trener koji je na tebe ostavio najjači utisak?
“Cijenim jugoslovensku školu rukometa izuzetno. Sarađivao sam sa Živkovićem, Pokrajcem, Miloševićem, Elezovićem, Petkovićem – to su tada bili strašni treneri, preteča današnjeg, modernog rukometa. Mi smo tada radili i igrali neke svari, koje se danas igraju. Radio sam i sa Njemcima, Skandinavcima, od svakoga pokupio nešto, imao sam od koga u suštini da naučim rukomet. Svi su oni zaslužni što sam ostao u rukometu. Konsultujem se sa nekima i danas, razmjenjujem iskustva, učim, pa to prenosim na igrače”.
Ko je najbolji igrač sa kojim si igrao – u reprezentativnom, a ko u klupskom dresu?
“Bilo ih je dosta ekstra klase. Rus Jurij Nesterov je bio čudo, dočekao me je u Španiji, ja na početku internacionalne, a on na zalasku karijere, osvajač zlatne medalje na Olimpijskim igrama 1988. Puno sam naučio od njega. Takođe, igrao sam sa Hrvatom Valčićem, odličan bek. Pa golman Enid Tahirović, sjajan. Što se tiče reprezentacije – npr. u jednom momentu Goran Stojanović je bio možda i najbolji golman svijeta, Alen Muratović je bio izuzetno kvalitetan igrač. Bilo je lako igrati sa njima”.
Koju anegdotu posebno pamtiš iz reprezentativnog perioda?
“Bilo ih je zaista mnogo, posebno sa sjajnim Banom Popovićem, koji je sigurno jedan od najduhovitijih ljudi koje znam. Spremamo se za ono prvo Evropsko 2008. godine i idemo za Španiju na pripremni turnir, putuje se baš dugo, okolo-naokolo, pakao… Tamo nas Španci i Francuzi nagrde, dobiju nas po 20 razlike bukvalno da ne znamo što nas je snašlo. Povratak, svi umorni, spava se u autobusu i Petar Kapisoda i ja komentarišemo, misleći da svi spavaju ‘kako nas prosuše ovi, što ovo bi’, Naravno, diže glavu Bana s prvog sjedišta i kaže ‘A nije ovo ništa pri što će nas na Evropsko prosut’. Nastaje smijeh, a mi kasnije na Evropskom prođemo grupu. Nevjerovatno” sjeća se Draško debitantskog nastupa lavova na EP, u Norveškoj 2008. i remija sa Rusijom (25:25), te očekivanih poraza od Norveške (22:27) i Danske (24:32), kao i tijesnog poraza u drugoj fazi od Slovenije (31:29) i glatkih poraza od Hrvatske (26:34) i Poljske (23:39).
