Olimpijski, svjetski, evropski šampion. Najbolji igrač planete.
Jedan od najvećih sportskih sinova koje je Crna Gora ikad dala.
Veselin Vujović, u rukometnim krugovima prepoznat pod kodnim imenom Vuja. Legenda sa velikim L, s kojom smo razgovarali otvorenog i opuštenog garda u predivnom ambijentu hotela Splendid i time otvorili 2024. godinu na najsavršeniji mogući način.
Tema nije nedostajalo, naprotiv. Vežite se, polijećemo…
“Prije svega, zahvaljujem vam se na pozivu i koristim priliku da građanima Crne Gore poželim uspješnu i berićetnu novu godinu, puno zdravlja, sreće i sve ono što sami sebi žele”.
ŠTO TRENUTNO RADI VESELIN VUJOVIĆ I KAKO PROVODI DANE?
“Lično smatram da bih trebao malo da se restartujem. Toliko godina unazad sam u jednom takmičarskom procesu da nisam posljednjih sedam-osam godina dočekao sa proodicom Novu godinu, 10-11 godina nisam slavio rođendan sa porodicom. Nakon raskida ugovora sa Irancima došao sam u Crnu Goru sa porodicom, kod kumova, prijatelja, rodbine, u Budvi, Bečićima, Porto Montenegru, ovo lijepo vrijeme koje nas prati, novogodišnji doček… sve me to psihički i fizički stabilizuje. Nadam se da ću nakon svega biti jači za neke nove izazove”.
TRENUTNO STE SLOBODNI, STIŽU POZIVI SA BLISKOG ISTOKA…
“Nikad za 30 godina staža nisam bio slobodan trener. I kad bi trajalo to bi bilo mjesec-dva dana. Sad je prošao mjeseci i očekujem sljedeći mjesec… Šalim se. Dolaze mladi, dobri i ozbiljni treneri. Ja imam već ozbiljne godine, ozbiljan trenerski staž i ljudi se odlučuju za možda neki drugi tip trenera. Trudio sam se da pratim trendove, jer kada par godina pauzirate i niste na vrhunskom nivou – kao da ste pauzirali cijeli život. Mnogo se stvari promijeni u međuvremenu, što morate da ispratite”.
KAKAV JE RUKOMET DANAS?
“Rukomet je otišao u brzinu, u eksplozivnost… Nemate mogućnost da reprizirate gol ili faul jer je već akcija nastavljena, već se trči… Ubrzao se dosta rukomet kao sport. Meni je rukomet, koji smo mi igrali, bio nekako kreativniji, ljepši… Danas kad vidite da je neko dodao loptu iza leđa to je nevjerovatno. Taj snimak se vraća. Međutim, u naše vrijeme to je bio logičan pas. Niko to nije radio kao egzibiciju, već je bio logičan potez. Ipak, trendovi se moraju pratiti. Ko ne uskoči u taj voz – ispao je iz igre”.
KAKVO NOSITE ISKUSTVO I UTISKE IZ IRANA?
“Poslije mnogo životnog iskustva tamo sam na direktnom primjeru vidio što znači – propaganda. Jer, kad sam došao u kontakt sa njima i trebao da krenem tamo pomislio sam – “Ču Iran, đe ću u Iran”. Zemlja pod sankcijama, kakva je to kultura, što je to… Međutim, to je zemlja divnih ljudi, visokog obrazovanja… Njihovi profesori, inžinjeri, doktori su po svim svjetskim centrima, u raznim zemljama, među rukovodećim. Ljubazan narod. Njima je gost dar od Boga. Trude se da uživaš na svaki mogući način. Istovremeno, njihov sport je ugrožen jer žive kao u getu. Ne možeš da izađeš i odradiš pripreme van ili igraš prijateljske utakmice. Igraš eventualno sa prijateljskim zemljama poput Rusije, Turske… Dok dobiju Iranci vizu za Evropu to je proces koji jako dugo traje i zbog svega toga im je napredak spor. Njihovi treneri nemaju priliku da vide, uče sve ono što se radi u modernom rukometu. A da imaju materijala – imaju. Dobre igrače, perspektivu… Nadam se da će zemlje, koje predvodi Amerika u prvom redu, imati sluha za divnu zemlju od 80 i više miliona ljudi, sam Teheran ima 20 miliona i skoro je tri puta veći nego, recimo, Srbija, da će tom narodu dopustiti da živi i da se razvija. Međutim, izvinite što psujem, ali politika je kurva, što bi rekao Đoka Balašević“.
IDEMO NA SAMI POČETAK – KAKO JE, ZAPRAVO, SVE KRENULO NA CETINJU?
“Moj omiljeni sport nije rukomet, već – košarka. Uvijek ću prije odgledati dobru košarkašku nego lošu rukometnu. Pratim košarku. Bio sam veliki prijatelj sa pokojnim Dušanom Ivkovićem, Željkom Obradovićem, Božom Maljkovićem, Mijom Kadijom, mnogo košarkaša… Uostalom, igrao sam košarku za Lovćen…
U jednom trenutku se desilo školsko takmičenje. Rukometnoj ekipi je falilo igrača, pa su me molili da dođem, a meni rukomet nije ni na kraj pameti bio. I onda, igrom slučaja, tog dana nisam imao obaveza. Odem do tog cetinjskog poligona, koji je dao mnogo vrhunskih rukometaša. Stvarno im je falilo igrača, preskočim onu ogradu, odigram utakmicu i pobijedimo. Sve ostalo je istorija, ispisana jednim divnim slovima. Kad bi se vratio na početak u svojoj karijeri bih možda samo tu svoju narav i karakter malo promijenio. Sve ostalo bih uradio isto”.
KOLIKO VAM JE CETINJSKI MENTALITET ZNAČIO U KARIJERI?
“Znaš kako kažu, uticati ili kontrolisati druge ljude to je nevjerovatno umijeće, ali kontrolisati sebe to je vrh kad imaš samokontrolu. Ja još uvijek nisam siguran da mogu da kontrolišem sebe i često iskočim, da li na treningu, utakmici, u saobraćaju… A onda kad razmislim kažem sebi “nisam trebao tako”. Taj mentalitet koji nosim iz Crne Gore, specijalno sa Cetinja, pomogao mi je u mnogo situacija da prevaziđem teškoću, da vučem svoju ekipu za sobom ne plašeći se da preuzmem odgovornost. Istovremeno, ta prepotencija koja se nosi iz tog kraja ponekad mi nije dala da normalno rezonujem, da sagledam sve činjenice i donesem odluku, već sam bio ishitren ili prepotentan u nekim situacijama. Međutim, čovjek se uči dok je živ. Sad u šezdesetim znam mnogo više nego u tridesetim. Mislim da ću tek biti mudar oko devedesete”.
DA LI BI NOVA DVORANA NA CETINJU TREBALA DA NOSI IME – MIODRAG MIŠKO POPOVIĆ?
“Postoji dilema da li bi nova dvorana trebala da nosi ime Veselina Vujovića. Čuo sam, pričao sam sa ljudima… Ipak, svima onima koji odlučuju o tome i koji će odlučivati od srca preporučujem da nosi ime Miška Popovića. On je najveća legenda koji je crnogorski, odnosno cetinjski sport-rukomet dao. Bio bih ponosan da jednog dana dođem u tu dvoranu, budem trener ili kako god, ali pod imenom Miško Popović”.
KAKO GLEDATE DANAS NA SVOJU MAESTRALNU IGRAČKU KARIJERU I KAKO SE ONA IZRODILA?
“Da nema vas novinara ili nekih ljudi koji me prepoznaju ja se ne bih sjećao onog što sam radio. Apsolutno ne živim u prošlosti, već u sadašnjosti zbog sebe, porodice, igrača koje treniram… Ima puno ljudi koji cijene ono što sam radio, ali nikad nikome nisam rekao ‘Ja sam Veselin Vujović”. Meni su pehari u garaži, medalje u fiokama… To je bio jedan period mog života koji sam odradio. Gledam što će biti sjutra, kako i što napraviti, i stalno planiram nešto.
Kao mlad sam puno razmišljao, maštao. Uvijek sam se takmičio sam sa sobom u glavi. Kada pogriješim domaći zadatak zgužvam onu lopticu papira, tamo je ona kanta za smeće i ja kažem sebi ‘finale Olimpijskih igara – slobodno bacanje”. Ja se skocentrišem… pogodim… tako je! Promašim – ajde kretenu, jesi li ti normalan, kako možeš da promašiš… Stalno sam trenirao sebe. Hodam ulicom i vidim nekog pješaka tamo u daljini i računam kad ću mojom brzinom ja njega prestići tu i tu. Ako pogodim tačku kako sam izmjerio smatram da sam pobijedio.
Sebe sam uvijek vidio kao pobjednika”.
MALO O FER-PLEJU…
“Za mene ne postoji ona Kubertenova ‘Važno je učestvovati’. Čuš, važno je učestvovati… Ko te pita… Samo je važno pobijediti. Nisam štedio sebe, nisam štedio saigrače, najmanje protivnike. Nikad svojoj djeci nisam dopuštao da me pobijede u ničemu. Fer-plej, pa neko će reći Vujoviću da li je moguće… Ja ne bih priznao sudiji da sam pipnuo loptu koja je izašla u aut, a ne zna se čija je, pa da bi me preśekli. Nema šanse. Ja oću da dobijem i to je nešto što me guralo kroz cijeli život. Nikad nisam ni dobio neki pehar za fer-plej. Dobijao sam kao najbolji strijelac, najbolji igrač i to je ono što se piše.
Znaš, ko dobije nagradu za fer-plej – oni zadnji koji su na tabeli. E njima se da, eto znaš… Baš me briga za taj fer-plej”.
OD CRNE GORE, REGIONA, PA DO ŠPANIJE, KATALONIJE, ARAPSKIH ZEMALJA – NAŠ, A SVAČIJI…
“Uvijek sam bio transparentan. Kad sam raspoložen nasmijan sam, a kad sam ljut i to se odmah vidi. Kažu ljudi da se ljubav i kašalj ne mogu sakriti. Ja isto tako ne mogu da sakrijem svoja trenutna osjećanja i zato se to lako vidi. Kad sam otišao u Iran, ljudi su me pitali – ‘Dobro, poslije svega što si uradio, kako imaš motiva?’. Kažem, da, ali sa Iranom nisam ništa osvojio. Kad god idem, idem sa namjerom da osvojim nešto. Recimo, sa Irancima smo osvojili medalju na Islamskim igrama poslije mnogo godina, plasirali se na Svjetsko prvenstvo, ostvarili tamo prvu pobjedu, što je za mene bio sjajan osjećaj. Oni su bili u euforiji, dobili smo Čile, fantazija, novinari… Kažem, ljudi, nismo dobili Dansku, dobili smo Čile, njima ni roditelji ne znaju da se bave rukometom. Međuitim, to je za Irance bilo nešto neviđeno.
Onog trenutka kad ne budem tako razmišljao i ne budem imao ličnu motivaciju, ne treba mi niko, pa ni sudija godi nego što sam ja sam sebi, niti bolji motivator nego što sam ja sam sebi. Kad ne budem tako funkcionisao onda ću prestati da radim ovaj posao i otići ću u penziju”.
KLUPA CRNE GORE – TAKO BLIZU, A TAKO DALEKO…
“Za sve ove godine mog igračkog, pa trenerskog staža, samo je Zoran Radojičić Zota razgovarao sa mnom. Tada sam, u tom trenutku, bio trener Slovenije. Imao sam važeći dogovor i bilo mi je apsurdno da ostavim proces koji je počeo. Tada sam mu predložio Zorana Roganovića. Nikad više sa mnom niko nije razgovarao o tome.
Uvijek su govorili – Vuja je skup. Čekaj, ali ti nikad nisi pitao Vuju koji mu je motiv, da li mu je vrijeme, razmišlja li da se vrati kući, da li razmišlja da od onoga što je prošao svijetom ostavi nešto ovdje…. Sa Miškom Ivanovićem sam razgovarao dugo o tome da Crnoj Gori ne treba selektor, već motivator. Čovjek, koji će uz pomoć Saveza da nekim centrima koji se gase, poput Andrijevice, Pljevalja, Bijelog Polja, Ulcinja, podijelimo opremu, lopte… Da se napravi strategija crnogorskog rukometa. Sve te stvari bih mogao iz iskustva da prenesem, ali nekako ljudi tu nemaju strpljenja.
Sada je predsjednik Saveza moj bivši igrač Petar Kapisoda. Bio sam mu trener u Lovćenu, u reprezentaciji, išli smo na Olimpijske igre… Petar me nikad nije nazvao. Ne da me nazove i pita da li sam slobodan i da li bih bio selektor reprezentacije, ne. Nije me nazvao da me pita za bilo kakav savjet, kako se osjećam, jesam li povrijeđen… Imao sam situacija gdje bi mogao neko da me bodri, da mi čestita…. Međutim, nikada.
Odavno sam prestao da se raspravljam sa ljudima koji imaju drugo i drugačije mišljenje. Jer, ako vi pričate da je Kristijano Ronaldo najbolji igrač na svijetu, a ja kažem da je to Lionel Mesi, nikako ja vas neću ubijediti ili vi mene. Ukoliko ljudi smatraju da nisam adekvatna ličnost za selektora Crne Gore – nikako ih ne mogu ubijediti u suprotno. Ukoliko misle da je neko drugi bolji – to je stvar ukusa. Zato postoje boje i tu se ne treba raspravljati.
Ukoliko dođe poziv… bitnija od novca je strategija, koju zauzima jedan klub, jedna država, što hoće i što žele i u kojem periodu da naprave od rukometne ekipe ili reprezentacije. Crna Gora je mala zemlja, ali ne možemo uvijek da se time pravdamo da smo mala zemlja. I Island je mala zemlja, pa je rukometna velesila. Da ne pričamo za neke druge zemlje, tako da bi mogli i mi. Za sport, konkretno za rukomet uvijek su potrebne i ističem tri stvari – lova, pare i novac. Kad imate te tri stvari sve je puno lakše organizovati,
Vrijeme entuzijasta je prošlo. Doći će neko par puta da vam volonterski pomogne, ali neće cijeli život. Svako uzima pare oko njega i on razmišlja jesam li ja najgluplji tu. Međutim, ako bi Savez od ministarstva dobio novac da napravi jedan ozbiljan projekat, pa da naprave strategiju i motivišu nastavnike fizičkog vaspitanaj da guraju rukomet kao prioritetni sport po školama, pa im na njihovu platu daju 100-200 eura mjesečno, dobili bi masovnost… Da se napravi trenažni centar, pa da najtalentovanija djeca svakog vikenda dođu da rade sa najboljim trenerima. Onda, recimo, nedostaje desnih bekova u Crnoj Gori, onda treneri iz odbojke, košarke ili nekog drugog sporta otmu te ljevoruke igrače, pa onda pravite kamp samo za te igrače… I onda u narednih nekoliko godina dobijete 7-8 desnih bekova ili desnih krila. To je neka strategija. Plašim se da takva strategija ne postoji kod nas i da je to osnovni uzrok zašto ne možemo da idemo nagore”.
TU SU SLOVENIJA I ISTORIJSKA SVJETSKA BRONZA 2017. GODINE…
“Za Slovence kažu da su hladan narod. Oni su tamo, Alpi, ruksak pa na planinu… Međutim, nigdje tako toplo nisam dočekan bio i poštovan i dan danas. Marko Bezjak je prošle godine sa Magdeburgom bio prvak Evrope i oni mene zamole da snimim jedan kratak video klip čestitke njemu. U njegovom rodnom mjestu napravili su mu doček, uz ovacije, a kad je došao puštali su neke segmente i moj tajm-aut protiv Hrvata i tada su krenule ovacije, ali su mislili da će na tome da se završi. Međutim, uslijedio je potom taj moj klip, kažu mi ljudi da je to bio delirijum u dvorani. Nevjerovatno.
Stvarno nisam zamišljao da baš sa njima mogu ostvariti takav rezultat, ali ko te pita, bitno da se ostvario. Ja se osjećam Jugoslovenom. Jako se loše osjećam kad treba da pokažem pasoš ili ličnu kartu prelazeći iz jedne države u drugu. Još uvijek kad čujem himnu Hej Sloveni stanem mirno i prorade mi emocije. Taman posla da odbijam i ove sadašnje trenutne himne, ali ljudi koji su iz mog doba će me razumjeti. A oni koji me ne razumiju, oni će naći razloga da me kritikuju što se ne deklarišem, ne kažem što sam, ko sam, porijeklo, ovo, ono… Ja da se deklarišem, koji sam rođeni Cetinjanin, Crnogorac, bio igrač i trener Lovćena, igrao za Metaloplastiku, bio selektor Srbije i Crne Gore, selektor Makedonije, radio u Zagrebu, selektor Slovenije, godinama u Vardaru… Ajde, vi mi kažite što sam ja…
Najbitnije je da te ljudi poštuju i cijene gdje god da dođeš. I da se ne uprljaš. Jer, proći će i ova vremena. Ovo je neko post-karakterno vrijeme u kojem se devalvirali čovjek, ljudi. U kojem vrijednost ima nešto što nas naši roditelji nisu učili. I što mi ne bi trebali da učimo našu djecu. Međutim, proći će i ovo, a onda se nadam da će ljudi znati da cijene sve one koji su se držali na onoj pravoj, poštenoj liniji, a ne one koji su zbog interesa skretali lijevo ili desno”.
O MLADIM IGRAČIMA, MENADŽERIMA, TRANSFERIMA…
“Velika nesreća u svemu tome što naša djeca čim malo pokažu kvalitet – idu napolje. Oni sami nemaju strpljenja, roditelji nemaju strpljenja, a tu su i menadžeri. U rukometu, nažalost, to je totalno neregulisano. U fudbalu se zna ko ima licencu, koliko se plaća Uefi za tu licencu, ko ima pravo… Klubovi ne razgovaraju sa igračima, već sa sa menadžerima i to je tako. U rukometu ti 4-5 menadžera nude istog igrača. Dobro, dogovorite se s kim razgovaram, čiji je taj igrač, jel tako. I onda, ako ti uzmeš igrača nakon razgovora sa jednim menadžerom svi oni ostali ti rade o glavi, govore svašta o tebi, zato što ti nisi uzeo od njih i oni uzeli procenat. To je jedno kolo koje se, nažalost, zavrtjelo. Ne znam kad će stati i ko to može da presječe”.
KAKO STOJI TRENERSKA ORGANIZACIJA?
“Trenerska organizacija ne postoji. U ozbiljnim zemljama treneri dogovore ispod koje cifre u Prvoj ligi nijedan trener ne može da radi. Onda, kad se jedan trener mijenja ne može doći na klupu niko drugi dok ovaj prvi ne potpiše da je klub izmirio obaveze, ali ne, oni otjeraju trenera, dođe neko drugi. Prvog nisu isplatili, pa potom i drugog otjeraju, nakon čega dođe i treći… Sami sebi radimo o glavi. Sami sebi spuštamo cijenu. Na primjer, kažeš, najmanja cifra je 3.000 eura za trenera, naći će se neko da radi za 2.200 eura. To je apsurd koji ljudi neće da shvate. Radimo sami protiv sebe.
KAKO TRENUTNO VIDITE BUDUĆNOST I LOVĆEN?
“Budućnost je crnogorski brend i to niko ne može da kaže drugačije, sigurno. To je klub koji ima svoju publiku. Svake godine igraju toplo-hladno, zavisi da li su neke od domaćih igračica otišle, da li su pojačanja, koja su došla, adekvatnog kvaliteta i koliki je budžet te godine. Mislim pak da Bojana Popović radi dobar posao. Ima puno mladih igračica na koje će se oslanjati Budućnost i crnogorski rukomet. Ne znam što će se dešavati u bliskoj budućnosti, ali oni imaju i Budućnost 2 i osmišljen način funkcionisanja.
Sa druge strane, Lovćen je ove godine pokušao da napravi jedan iskorak i da od crnogorske lige napravi nešto u Evropi. I smatram da su napravili. Njima je cilj dvostruka titula. Vidim sad da je Vuko Borozan otišao iz Lovćena i čini mi se da će slična situacija biti i sa Perom Miloševićem. Ne znam u čemu je Pero pogriješio ako je još uvijek u igri za dvostruku titulu i gotovo sigurno da će da je osvoji. Zašto se nema strpljenja sa ljudima koji uđu u projekat. Zašto ne sačekaju da taj projekat, za koji je rečeno da traje tri godine, završi pa da se nakon tri godine svedu računi. Jer, kad krenete da gledate nekog umjetnika kako crta neko djelo, vi niste sigurni što on crta. Tek kad ga završi vidjećete kako i na što liči. Nemamo strpljenja. Sve je nekako brzo…
Pretpostavljam da su oni dovođenjem nekih zvučnih imena, pa i trenerskog kakvo je Pero Milošević, htjeli da privuku publiku i pažnju, ali se meni čini da je to autogol. Prvo su morali da riješe pitanje dvorane. Jer, ići u Podgoricu da bodriš tim… Mislim, dođe 1.000 Cetinjana, ali neće svaki put. Padaće motiv tim ljudima da putuju što rezultati budu lošiji. Istovremeno, potrošiće se pare… Zar nije bilo logičnije da okupe puno mladih igrača iz Crne Gore, možda čak i iz zemalja okruženja, i da tri godine rastu. I da za tri godine, kad dvorana bude gotova, dovedu jedno ili dva zvučna imena i da probaju. Ja bih tako razmišljao, ali svi koji rade oni i griješe. Tako da sam siguran, da su pogriješili, iako još uvijek nije jasno da su pogriješili, uradili su to iz najbolje namjere”.
POSTOJI LI DANAS NEKI IGRAČ KARAKTERISTIKA VESELINA VUJOVIĆA?
“Tipično cetinjski odgovor – nema šanse (smijeh). Bio sam nekako različiti tip igrač od ovih mlađih. Imate igrača koji su strašni šuteri, imaju strašne finte i ima sjajnih. Međutim, ja sam igrao četiri faze koje rukomet odlikuju, a to je igranje u odbrani, trčanje u kontru, igranje u napadu i sprečavanje protivničkih kontri. To su četiri osnovne faze. Sada neko igra samo odbranu ili samo napad, pa što je on – četvrtina igrača, ne razumijem? Dakle, tih kompletnih igrača, koji igraju u oba pravca, je manje.
Od igrača, koji ne moraju biti Veselin Vujović, tu su Dika Mem, Nedim Remili, Sander Sagosen, Pavol Pitek, Aleksandre Kavalkanti… Ima mnogo igrača izuzetnog kvaliteta ima u ovom trenutku, ali ne vidim takvog tipa igrača. Na primjer, ja ni u jednoj rukometnoj fazi nisam bio igrač za desetku, ali ako sabereš moje prosječne ocjene, igranja odbrane, pregleda igre, skok-šut, dribling, motivacije onda je ta moja prosječna ocjena bila izuzetno visoka. Možda je baš u tome i bila moja snaga”.
CRNA GORA PROIZVODI PUNO DESNIH BEKOVA, LJEVAKA…
“Iskreno, mislim da je to igrom slučaja i to nije strategiski. Mislim da se to desilo da se ti zlatni momci izdefinišu, ušli su u sport kao rukomet i imaju taj kvalitet. Da to nije ni slično ovome što sam pričao, onda su morali puno da rade, recimo, na golmanima, pivotima jer nam tu nedostaje. Jer, ako bi Crna Gora imala pravu zamjenu ili golmanski par sa Nebojšom Simićem ili uz Vuka Lazovića još jednog ili dva kvalitetna pivota, mogla bi da vrši rotaciju. U tom slučaju bi bila izuzetno ozbiljna i veliki protivnik za sve, iako je i ovako. S tim bi se kompletirali, ali to je neko morao da vidi i pogura, kako bi se izmislilo to nešto od nekog momka koji odustaje od košarke, a ima dva metra i nikad neće postati pravi, da ga privučeš pa onda obučiš i napraviš od njega ono što ti nedostaje. Na primjer, većina pivota u Sloveniji prethodno su bili – bekovi. Pa ih onda neko pametan pomjerio jer neće biti nikad dobri bekovi, a onda dođi, stani tu i tako dalje. Takva situacija može da se dogodi i u crnogorskom rukometu. E sad, to samo treba neko da radi”.
>>> Lino Červar za Lob Sport: Crna Gora ima što većina selekcija nema, ovo je moj savjet Šoli
DOMETI CRNE GORE NA EVROPSKOM PRVENSTVU?
“Teška prognoza i izuzetno teško pitanje. Siguran sam da pitate Šolu ili igrače da vam ni oni ne bi mogli odgovoriti na to. Sve šanse Crne Gore za jedan dobar plasman prolaze kroz prvu utakmicu, a to je sa Mađarima. Ukoliko se ta utakmica pobijedi, ubijeđen sam da imaju ozbiljne šanse da pobijede Island ili Srbiju. U suprotnom, nakon toga idu na Island, koji je blagi favorit grupe i svojom brzinom ne leži Crnoj Gori, a onda bi moglo da bude puno tenzija i biti ili ne biti protiv Srbije, a to nikad nije dobro. Od srca želim Crnoj Gori da pobijedi Mađarsku, a onda što im Bog da u preostale dvije utakmice”.
IDETE U MINHEN…
Idem tamo. Biti neposredno pored terena, pratiti direktno, to je pravo. Jer, kad ne odgledam zagrijavanje pred utakmicu – kao da nisam gledao utakmicu. Tokom zagrijavanja procijenim ko je motivisan, ko je raspoložen, kako će sve do da se odrazi kasnije u tih 60 minuta. Idem u Minhen sa mojim velikim prijateljem Veselinom Vukovićem da odgledamo taj turnir, da pratimo što će se dešavati, kako bih mogao konkretnije nešto reći kad me budete pitali o svemu tome.
TREBAJU NAM IGRAČI, A NE ZETOVI, KAKO STE VEĆ REKLI NEGDJE 2015….
“Haha, kad me ljudi podsjete ne moje izjave i tajm-aute kažem je li moguće da sam ja to rekao. Stvarno nisam svjestan onih mikrofona. Meni što prvo dođe to mi i izleti. Nadam se da igrači Crne Gore neće biti na Evropskom dobri zetovi, nego dobri igrači, da će biti motivisani. Ne nedostaje im kvaliteta, ne nedostaje im patriotskog motiva i siguran sam da svaki od njih ima svoju ličnu motivaciju, koju bi trebali da pretvore u jednu kolektivnu. Jer, ima ona narodna – jače je selo od svatova. Dakle, kad su zajedno, kad su skupa, mogu puno toga”.
EHF, SUDIJE – VODILI STE BITKE S NJIMA…
“Znate, rukometu su potrebne male, sitne i proste stvari. Ko u današnjem sportu nema čelendž? Od odbojke, fudbala, košarke… svuda postoji čelendž. Da se napad ograniči, da ti ne odlučuje sudija, koji nije radio ni fizičko vaspitanje, kad ćeš ti da šutneš. Kaže ‘pasivan si’, ma nisam prijatelju pasivan, nego oni igraju fantastičnu odbranu. Ograničiti napad, uvesti čelendž i tajm-aute da ih možeš koristiti kad ti hoćeš, a ne ti oni oduzmu tajm-aut u posljednjih pet minuta. Ne smatram sebe najpametnijim, ali ne razumijem da ljudi koji rade na tome ne mogu to da uvide. Iz kojeg razloga ja ne mogu da dokučim. Ako vi kao trener vidite da je igrač stao u prostor, da je stao u prostor i zatražite čelendž i to se utvrdi – taj gol se poništava i imate novu šansu. Međutim, ne, vi zbog toga što protestvujete dobijete – kaznu. Dvostruko vas kazne. I sudijama bi vjerovatno bilo lakše, možda ne vide ljudi. Ako su to uradili nehotično Bože moj, ali ako te namjerno ošteti – takvima nije mjesto u sportu.
No, prije ću ja otići iz ovog sporta nego što će oni promijeniti ta pravila. Nedavno nije upisan gol Crnoj Gori protiv Danske. Svi su ostali frapirani nekim sudijskim odlukama i takvim tehničkim detaljima. I nikome ništa. Opet će isti biti na rukovodećim položajima, iste sudije će to da rade. To je jedna grupa ljudi koja dobro živi…”.
MALO I O POLITIČARIMA…
“Skoro sam na Tik-Toku vidio jednu sliku, na prvi pogled ništa čudno, jedan stariji čovjek nosi sendvič u ruci i ruksak na leđima, a to predsjednik Austrije. On čeka autobus da bi išao na posao. Nema blokiranja saobraćaja, nema rotacionih svijetala, nema sirena, nema ludila, kako to rade u ovim našim zemljama. Čovjek ide, političar je, nije milioner, nije tajkun, vraća se kući, ide, igra golf, tenis sa svojom porodicom – nikakav problem.
Kod nas se ne ulaže u škole, u zdravstvo, nego se ulaže u izbore i samo kod nas se bore za vlast. Ne da pomognu državi, nego da se obogate. Nažalost, kažnjeni smo na najgori mogući način. Predsjednik Slovenije je imao kampanju, Borut Pahor je prošao cijelu Sloveniju – pješke. I te godine je pobijedio na izborima. Bio sam tada trener Kopra, izbori su bili u nedjelju, mi smo igrali u subotu, morao sam potom da odem za Šabac zbog nekih obaveza i vratio sam se u utorak. Niko više nije pomenuo izbore. Završena priča, čovjek pobijedio, idemo dalje. Ko je glasao, zašto, dupli listići, ko je koga pokrao – ovaj jadni narod više ne zna ni kuđ će, ni što će”.
PORUKA SVIMA KOJI ŽELE I BAVE SE RUKOMETOM?
“Svi vi koji ste počeli da se bavite rukometom, izabrali ste najbolji mogući sport. Sport, za prave ljude, za prave djevojke, za osobe koje imaju karakter, koje imaju da nešto kažu i pokažu. Iako ne uspijete u sportu, bićete pravi ljudi, pravi sportisti i ostaće vam zauvijek u sjećanju taj divan trenutak kad ste uzelu rukometnu loptu u ruke”, zaključuje legendarni Vuja.
