Emocija, patriotizam, bepoštedno izgaranje – sve je to rukometna reprezentacija Crne Gore. To se, nakon godina i godina, veličanstvenih pobjeda i stavljanje karijera na kocku za nacionalni dres, slobodno možemo konstatovati – podrazumijeva.
Jer, ono što Lavovi pokazuju u svakoj utakmici, kakav god da je rezultatski ishod, izaziva iskreno poštovanje i naklonost svakog građanina mediteranske države. Uostalom, svjedočiti onim najbolnijim dječijim suzama razočaranja, pomiješane s debelom nepravdom Nebojše Simića jednostavno ostavljaju bez teksta, održavajući iznutra vatru ponosa.
No, istovremeno je obaveza podvući crtu nakon svega viđenog do sada protiv Mađara i Islanđana na Evropskom prvenstvu. Oba meča Crna Gora je izgubila tijesno. Od Mađarske dva (24:26), a od Islanda jedan razlike (30:31). Identično, u obje situacija imali smo priliku da golom stignemo do makar remija. Ovog puta nije ušlo, ali i to dovoljno govori da je naša selekcija jako blizu tog ešalona evropskih rukometnih reprezentacija.
Bilo je, nakon rukometašica protiv Švedske i Danske, sudijskih nepravdi i prema rukometašima. Protiv Mađarske je ona lopta od prečke završila iza gol-linije, a sudije moldavski par Kovalčuk ostao je nijem. Dva dana kasnije litvanski duo Mažeika – Gatelis protiv Islanda je, uprkos golu sa igračem manje Vuka Borozana iza leđa, hladnokrvno vratio loptu na deveterac u trenucima kad se lomio duel. Potom su uspjeli da uhvate i gaženje linije Luke Radovića i, kod rezultata 30:30, iz vedra neba dodijele Islandu loptu i napad, a sve je rezultiralo upravo golom za njihov trijumf.
To je, slikom i prilikom, teško objašnjiv tretman prema Crnoj Gori, iako je potpredsjednik EHF-a nekadašnji prvi čovjek RSCG-a Predrag Bošković. Tema, koju ćemo svakako razraditi prve dostupne prilike. Sve navedene stvari itekako daju za pravo da za poraze ne krivimo sami sebe, već i one koji su tu da dijele pravdu, a na svojoj koži je osjećamo kao – nepravdu.
To je jedna strana cijele priče, a druga je ona strateško-organizaciona i tu smo, čini se, podbacili na više frontova, u odlučujućim momentima. Nakon sjajnog Evropskog prvenstva 2022, korektnog SP-a, a potom pobjeda nad Kosovom i Bosnom i Hercegovinom u kvalifikacijama za novi kontintentalni turnir preko noći je otišao selektor Zoran Roganović. Do danas do kraja nerasvijetljen slučaj, a kada se takav scenario dogodi usred borbe za veliko takmičenje onda nikad ne sluti na dobro, naprotiv.
RSCG je, na čelu sa predsjednikom Petrom Kapisodom, za njegovog nasljednika, krajnje iznenađujuće, odabrao Vlada Šolu. Legendarnog hrvatskog golmana, svjetskog i olimpijskog šampiona, čije su odbrane, jedinstvena energija i česte promjene boje kose izluđivale protivnike, a istovremeno ostale upisane u anale one slavne generacije pod vođstvom Lina Červara.
Takva naprasna promjena rezultirala je porazima od Slovenije (dva puta), Bosne i Hercegovine i tek tijesnom pobjedom nad Kosovom, što je bilo dovoljno da se kroz iglene uši nađemo na smotri najboljih, ali uz gorak ukus, posebno nakon kapitulacije usred Morače od ekipe koju je ista ekipa savladala u Sarajevu – 11 razlike.
Uslijedila je nikad duža reprezentativna pauza, pripreme u Gvadalupeu tokom ljeta na poziv čuvenog Didijea Dinara, a onda i pripreme za Euro. Šola je u međuvremenu pokazao neopterećenost domaćom pizmom i pokazao širinu pozvavši Vuka Borozana u reprezentaciju nakon šest godina, što je potez vrijedan aplauza. Međutim, dok se tim uigravao stizali su porazi koji nikako i nikad nisu dobri od Sjeverne Makedonije, pa Hrvatske, a onda i Slovenije.
Računajući kvalifikacije, pod Šolom je Crna Gora pobijedila samo jednu utakmicu (Kosovo u gostima dva razlike) i potpisala – šest poraza. S takvim temeljem teško je bilo očekivati da će se klatno okrenuti u drugu stranu, iako je cijela selekcija sve uradila da preokrene namijenjenu sudbinu. Protiv Mađarske i Islanda naša ekipa je praktično cijelo vrijeme jurila zaostatak i priključak. Onog trenutka kada je i dolazila u situaciju da slomi suparnika izostale su ključna rutina i preskočena psihološka stepenica da se stvar dovede do kraja – u svoju korist.
U međuvremenu je, uprkos upozorenjima Červara u razgovoru za Lob Sport da najprije moramo da zategnemo odbranu, naša selekcija bila ranjiva u defanzivi. To je bilo evidentno još tokom priprema, a ni na Euru nismo previše odmakli od toga. Previše plitka i probojna odbrana često je izluđivala golmana Simića, koji je ostavljan na streljani sa najpoželjnije pozicije – centralne. No, kada bismo i uhvatili kontinuitet u odbrani, uslijedili bi problemi u napadu.
Činjenicu da ima nikad veći izbor bekova Šola je pretvorio u konstantnu rotaciju igrača, pa svojevrsnom prednošću u širini klupe često vezivali sami sebi noge. Toliki broj promjena nikad nikome nije donio željeni efekat, naprotiv. Jednostavno, nismo imali bekovsku glavu i rep, uz koje bi ostali igrači mogli da se nadopunjuju, već su svi dobili priliku, ali bez iskristalisanih vođa na terenu.
A na velikim takmičenjima, ukoliko sve ne štima besprekorno iluzorno je očekivati da samo borbenošću i improvizacijom može da se prikrije izostanak strategije. Jedan od eklatantnih primjera bio je posljednji tajm-aut protiv Mađarske pred napad za eventualni remi. Selektor je zvao minut odmora bez prethodnog plana. Nakon toga je želio da odigra sa pivotom u glavnoj ulozi, pa odustao, da bi na koncu od igrača tražio da se praktično sami dogovore.
Istina, moglo je da bude ljekovito, ali se pretvorilo u poraz. Slično je bilo i protiv Islanda, gdje Crna Gora u smiraju meča nije jurila brzi gol za poravnanje i, poput Farskih ostrva protiv Norveške, pokušala posljednjim agresivnim istupom da eventualno otme loptu i stigne do pobjede, već je u nedogled organizovala napad za remi koji joj ne bi puno promijenio rezultatsku sliku na prvenstvu. Na kraju, preslikani ishod pokazao je da itekako postoje stvari iznutra koje su mogle i morale da budu bolje organizovane na turniru gdje svaki sekund i svaki tren mogu da preokrenu sve.
U takvim trenucima naš tim bio je brzoplet i bez rezona.
Crna Gora nije imala taj fokus i plan do kraja. Zato je i ostala nadomak svega razočarana, a matematički takmičenje završila, utisak je, bez onog ubitačnog završnog udara, kojim je prije samo dvije godine Sjevernu Makedoniju, Sloveniju i Hrvatsku – rušila.
Dakle, napravljen je korak unazad i to je, bez obzira na ishod utakmice sa Srbijom, početna tačka od koje treba nastaviti gradnju potencijala i srčanosti bogatog tima.
Jer, ova rukometna reprezentacija pred sobom ima godine zajedničkog rada i napredovanja. Uz ispravno detektovanje nedostataka i propusta već sljedećeg januara Crna Gora bi mogla (ponovo) da bude postane hit među divovima.
Ukoliko rezon bude ispravan – čeka nas svijetla budućnost. U suprotnom, ostaćemo tako blizu, a tako daleko.
>>> GLAS JUGOSLAVIJE: Ima nešto od pobjeda jače
