U sportu postoje nevidljivi krugovi, poznatiji kao ciklusi.
Jedan takav neslavno je zatvorila rukometna reprezentacija Crne Gore.
>>> Umjesto Azura u grotlu Morače izgorjeli Lavovi, Crna Gora bez Mundijala
“Kako siješ, tako i žanješ”, poznata je narodna izreka, čija pouka je ponovo pogodila u metu. Jednostavno, sve što je urađeno u posljednjih par godina lančano je guralo Lavove unazad, što je na kraju iskoristila i ogolila Italija te napravila senzaciju i ostavila naše rukometaše bez već viđenog Svjetskog prvenstva.
Koliko god zvučalo čudno, rezultat je u cijeloj priči samo konačni produkt sloma i sam po sebi jeste razočaravajući, ali to je sport i nije smak svijeta, posebno za malu mediteransku državu, što se klatno okrenulo u drugu stranu.
No, ono što je zabrinjavajuće jeste nedostatak – vizije. I upravo je to skupo koštalo naš nacionalni tim u konačnici. Još od onog Evropskog prvenstva, prožetog korona virusom, Zoran Roganović, uz rolu Draška Mrvaljevića na klupi, stavili su Crnu Goru na mapu reprezentativnog muškog rukometa. Pobjeđivali smo jednu Hrvatsku, Sloveniju… Sadašnjost je bila jako pozitivna, a budućnost još svjetlija. Međutim, po starom dobro crnogorskom običaju, umjesto nastavka uspona dogodio se početak sunovrata, čiji se konačno pucanje dogodilo baš u baražu za Mundijal.
>>> “Do sada smo se provlačili, ali danas nismo uspjeli”
I dok je sportska javnost pokušavala da asistira iz najbolje namjere, nudivši neka renomirana imena na selektorskoj klupu, a prednjačio je legendarni Veselin Vujović, RSCG se iz vedra neba odlučio za – Vlada Šolu. Zlatni golman Hrvatske, svjetski i olimpijski pobjednik, kroz skromnu trenersku prizmu izazvao je startnu skepsu, koja je počela automatski da se hrani porazima u Podgorici od Slovenije i Bosne i Hercegovine.
Ponavljamo, nije (samo) rezultat bio epicentar, već su nedostatak energije, strategije i kohezije postale ogromno ogledalo koje je ukazivalo da puno toga ne štima. Nekako smo se domogli Evropskog prvenstva, cijelo vrijeme primajući gotovo u svakoj utakmici 30-ak golova. Protiv Mađarske i Islanda par lopti dijelilo nas je od remija, ali je onda pobjeda nad Srbijom tek za prestiž vještački naduvana u nerealni balon, čija je eksplozija tek odložena.
Osjećalo se u vazduhu. Bilo je tek pitanje vremena.
Za cijelo to vrijeme reprezentacija ne samo da je gubila na semaforu (pod Šolom pobijedila tek Kosovo i pomenutu Srbiju u zvaničnim mečevima), već je uveliko stagnirala na svim poljima. To, međutim, nije nikog zabrinjavalo, pa je Šola dobio dodatno povjerenje da nastavi svoj rad, iako je i laicima bilo jasno da kola uveliko idu nizbrdo.
U međuvremenu je došlo do novog, u prošlosti itekako viđenog, javnog nezadovoljstva nekih dugogodišnjih reprezentativaca, pa su čak pale i teške riječi. Ponovo je cijeli ambijent vraćen na vrijeme kada je naša čuvena pizma harala svlačionicom i Savezom. Primjera je toliko puno da nema smisla pobrojavati sve scene kojima smo svjedočili u posljednje vrijeme, a koje prelaze granicu ukusu sa više strana.
Za to vrijeme, kao što smo i nedavno pisali, Šola je posjećivao Crnu Goru tek kada na red dođu obaveze. Domaću ligu nije ni (fizički) gledao, a nije se pojavio ni u domaćim utakmicama Lovćena u EHF Evropskoj ligi, što je negdje bila obaveza. Ako ne zbog stručnosti, onda zbog manira. No, nije se dogodilo.
Zato nije obratio na vrijeme pažnju na neke buduće reprezentativce ili ih je, uprkos obećanjima, stavljao sa strane. Primjer, srednji bek Filip Krivokapić čekao je cijelu vječnost na poziv, pivot Luka Vujović ostao na margini, uz ignorantski stav na neke evropske partije iskusnog Bogdana Petričevića, a potencijal Milorada Bakića bio je dovoljan tek za simbolični zov.
U pitanju su igrači državnog šampiona, koji su svojim nastupima protiv jednog Flensburga, Kadetena i Elveruma skrenuli pažnju na sebe. O nekim ostalim igračima iz naše lige ili inostranstva da i ne govorimo.
I to ne bi bio problem da u međuvremenu Šola nije beskrajno rotirao, pravio akcije tokom tajm-auta pa se presabirao sam sa sobom, tražeći potom od samih igrača da u trenutku osmisle plan za napad. O nerazmjevanju s njim, a vremenom i među samim rukometašima, takođe smo prije nekoliko dana u analizi pisali. Sve je to kumovalo da se ugasi onaj prepoznatljivi žar u očima igrača, ali to očigledno nikog nije zabrinjavalo sve do konačnog kolapsa.
Razočaranja, ali ponosna publika je Šolu, koji je usljed ozbiljnih obaveza imao vremena i za političke angažmane u Hrvatskoj, ispratila sa “odlazi”. On je to mirno prihvatio, kao i odgovornost, okrenuo se i otišao. Pitanje je da li odgovornost iskreno osjećaju oni koji su ga odabrali.
Svejedno, kasno. Šteta je već uveliko napravljena, a Crna Gora se vratila nekoliko koraka unazad.
>>> Vlado Šola više nije selektor Crne Gore
Sav uloženi trud proteklih godina bačen je u vodu zbog ličnih, a ne državno-patriotskih uvjerenja. Da nije tako na klupi bismo imali nekog od mnogobrojnih crnogorskih rukometnih legendi, koje bi sigurno svojim znanjem, poznavanjem mentaliteta i uz domaću energiju nastavio tamo gdje je Roganović stao.
Ovako, završilo je onako kako je već svima dobro poznato.
Dogodila se svojevrsna neslavna eskalacija.
>>> “Razočarani smo, morali smo da dobijemo obje utakmice”
Oni, koji u cijeloj priči nose fenjer u trenutnom tunelu jesu – navijači. Scene u kojima porodice sa djecom idu na utakmicu, bodre reprezentaciju i kada gubi te pjevaju himnu nakon neuspjeha najveća su pobjeda i pokazatelj od čega je Crna Gora uistinu satkana.
Dijametralno ljepši oproštaj zaslužio je i rukometni senator Nemanja Grbović, koji se nakon 15-godina služenja crnogorskom dresu oprostio, ostavivši iza sebe epske borbe na crti, nepogrešive egzekucije, pogodak sa zvukom sirene protiv Srbije… Igrač, koji je uvijek svojim poštenim pristupom i profesionalnim ponašanjem služio i kao primjer kako se predstavlja Crna Gora na svakom pedalju planete.
Zbog svega toga mu, u ime svih rukometnih poklonika, hvala na svemu.
Na kraju, optimizam uvijek negdje vreba, samim tim što sada reprezentacija treba istinskog selektora, koji će cijelog sebe dati u misiji napretka crnogorskog rukometa, ne zadržavajući se samo na sastavljanju spiska, već se uhvatiti u koštac sa brojnim izazovima te graditi puno širu bazu na svim poljima, uz pomoć i promociju klubova, domaćih igrača i svega onoga što je vezano za nacionalni sport broj 1, što rukomet u Crnoj Gori jeste.
Zato je krucijalno važno hladne glave donijeti ispravnu odluku. No, to je moguće samo ako iz ovog bolnog iskustva zaista, čistog uma i srca, puno toga naučimo i pouke izvučemo. Ako ništa drugo, navijači, njihova iskrena podrška i lojalnost zaslužuju takav pristup.
U suprotnom, čekaju nas godine lutanja, novi baloni iluzija i kolektivnog nezadovoljstva.
