Veselin Vujović, Ratko Marković, Nino Adžić, Pero Milošević, Petar Kapisoda, Goran Đukanović, Miško Popović, Vasko Ćeranić…Mogli bi ovako u nedogled, pa ćemo se zaustaviti.
Ove ljude veže jedan stvar – rukometni klub Lovćen. Crnogorski rukometni velikan pred kojim su padali i najveći, a sa sjetom se oni stariji sjećaju svih gostovanja evropskih džinova na Cetinju, i prepričavaju ih nama mlađima.
Srećom, nešto je ponovo probudilo vatru u grudima, posle godina tinjanja i lutanja. To nešto jeste učešće Lovćena u EHF Evropskoj ligi, i povratak na evropsku rukometnu mapu. Da mu je u Evropi mjesto pokazalo se u prvom poluvremenu sa Flensburgom, kao i tokom cijelog meča sa Kadeten Šafhauzenom.
O atmosferi u Bemax areni, koja je punija jedino kada igra reprezentacija, suvišno je i govoriti. Lovćen je prenio prelijepu rukometnu sliku širom Starog kontinenta, ali današnja priča nije o seniorima, među kojima imamo jednog Mirka Radovića ili Vuka Borozana, danas govorimo o mladim nadama, o mlađim selekcijama najboljeg crnogorskog kluba. Daću sebi za pravo da ih nazovem – čuvarima vatre crnogorskog rukometa.
“Sigurno da je Lovćenov izlazak na evropsku scenu uticao na interesovanje, ali je na Cetinju rukomet uvijek bio primaran sport. Možemo se pohvaliti mnoštvom djece koja treniraju u našem klubu i vidno su zainteresovana za sport. Uspješno je vrijeme iza nas, gdje smo u nekim godištima bili dominantni na određenim turnirima, ali ovdje se prije svega radi o tome da djeca i mlađi steknu sportske navike koje će im kasnije značiti kroz život“, započeo je razgovor za LOB SPORT nekadašnji reprezentativac i rukometaš Lovćena Marko Dapčević, koji trenersku karijeru gradi sa pulenima Lovćena.
Kreće se od osnova, kada se to usavrši prelazi se na kompleksniju verziju ovog sporta, koji je jedan od najzahtjevnijih. Iako je timski sport, u rukometu se individualnost često ispoljava, pa Dapčević vodi računa o svakom segmentu igre.
Što se tiče rada sa mlađima , prvo radimo individualno, grupno pa tek onda kolektivno. Prvo ih obučavamo osnovne stvari u rukometu, pravilno trčanje , vođenje lopte, hvatanje i dodavanje lopte, možda i neke stvari koje propuste u školama na fizičkom vaspitanju , kao kolut naprijed nazad, skok, doskok … Kada to prođu , onda možemo da pređemo na grupni i kolektivni rad, kao što sada radim sa mladjim pionirima ekipe Lovćena 2 (uzrast od 10 do 12 godina). “
Granitna odbrana
Djeca “osjećaju” Lovćen, a preko njega i reprezentativni dres, pa se ta iskra i motivacija kod najmlađih često pokaže. Iz kluba ističu da se najviše fokusa stavlja na segment po kojem je velikan sa Cetinja bio prepoznatljiv u prošlosti.
“Najveći akcenat stavljamo na obučavanje igrača za igru u odbrani , sto je i najteži dio, naučiti ih da prepoznaju situaciju za pravovremeni izlazak i vraćanje u zonu. Lovćen je nekada bio prepoznatljiv po granitnoj odbrani sto nije slučaj zadnjih godina. Nadamo da ćemo kroz neko vrijeme “napraviti” novoga Gorana Đukanovića , Ratka Đurkovića, Mladena Rakčevića i ostale od kojih su mnoge ekipe i reprezentacije drhtale.”
Kada je rukometno “vaspitanje” u pitanju, Miodrag Miško Popović je bio otac crnogorskog rukometa, a Dapčević njegove riječi prenosi i na najmlađe.
“Učim ih ono cuveno sto je pokojni Miško Popović učio nas, a to je: “Da je lopta zlato koje se mora pretvoriti u gol i nikako je ne smijemo dati protivniku u ruke”. Tražim od njih da napadanu zonu punom snagom, istrpe “batine” navuku dvojicu i proslijede drugome . Kad to uspijem da ih naučim, veliki dio posla sam završio.”
Ambicije mlađih kategorija se ne tiču rezultata, već pravilnog razvoja, te samim tim kupljenje iskustva i učešće na što više turnira.
“Nećemo da budemo opterećeni rezultatom kao u nekom prethodnom periodu, isključivo nam je interes ispratiti razvoj i napredak svakog djeteta. Cilj je da idemo na što više turnira u regionu a možda čak i inostranstvu. Rezultat će nadamo se doći u nekom kasnijem periodu, jer je u rukometu za veći uspjeh i razvoj kvalitetnog mladog igrača minimalan period od pet godina” zaključio je Dapčević.
